Spomendan svetog Stjepana Prvomučenika katolici diljem svijeta slave kao blagdan te prema tradiciji posjećuju prijatelje i rodbinu kako bi im čestitali Božić.
Iako time slave radost novog početka, priča o mučeničkoj smrti svetog Stjepana nije nimalo blistava i temelji se na podmetanju i zloći. O životu ovog sveca nema puno podataka, a tradicija obilježavanja spomendana započela je 26. prosinca 380 godine.
Stjepan je bio Židov iz Jeruzalema koji je svim srcem prihvatio Kristov nauk i odlučio je svima propovijedati Radosnu vijest. U Djelima apostolskim stoji kako je posebno brinuo za siromašne i nemoćne, a prva kršćanska zajednica imenovala ga jednim od sedmorice đakona.
U svojim propovijedima izravno je prozivao one koji su bili odgovorni za Kristovu smrt, iako je znao da će mu to prouzročiti probleme. Dodatno, razbjesnio je moćnike jer se oko njega okupljalo sve više obraćenih Židova koji su prihvatili kršćanstvo. Stjepan je životom i propovijedima slijedio Kristov nauk, no na sličan ga je način slijedio i u smrt.
Ogorčeni njegovim propovijedima, pojedinci su počeli javno sa njim raspravljati o sadržaju Evanđelja. Kako ga nisu uspjeli nadmašiti riječima, spletkama su postigli svoj cilj. Lažno su ga optužili da je govorio protiv Mojsija i Boga, a pismoznanci i starješine u Hramu jedva su dočekali.
Uhitili su ga 36. godine i pod optužbom za bogohuljenje doveli pred Veliko vijeće. Ondje su mu sudili uz lažne svjedoke, a Stjepan je nadahnuto govorio o povijesti kršćanstva od Mojsija do Isusa te o činjenici da su ga Židovi pogubili, što je dodatno uznemirilo moćnike koji su ga tada odvukli izvan grada i kamenovali.
Sveto Pismo prenosi kako je Stjepan tada, po uzoru na svog Učitelja, samo tiho zavapio: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.
Zbog svega toga postao je simbolom oprosta, ali i borbe protiv nepravde. Najčešće ga prikazuju kao mladića odjevena u đakonsko ruho te u jednoj ruci drži palmu, dok u drugoj drži kamen. Njegova smrt značajna je za prvu kršćansku zajednicu jer od tog dana počinju veliki progoni koji su rezultirali pogibijom mnogih vjernika, ali i iznjedrili neke od najvećih svetaca. Stjepan je također most vjere koja je omogućila preobraćenje još jednog velikog sveca, Pavla.
Naime, mladi Savao (kasnije Pavao) bio je među onima koji su odobrili Stjepanovu smrt. Upravo su uz njegove noge položili Stjepanovu odjeću nakon smrti, a bio je među najgorljivijim progoniteljima Kristovih sljedbenika.
S druge strane, progoni su doprinijeli širenju kršćanstva jer su vjernici koji su bježali pred bijesom progonitelja širili Evanđelje u sve krajeve u koje su dolazili. Tim se prvim misionarima poslije pridružio i obraćeni Pavao.
Stoljećima se nije znalo gdje su posmrtni ostaci svetog Stjepana, a 400 godina poslije palestinski svećenik Lucijan navodno je imao viziju u kojoj je otkrio posljednje počivalište sveca. Zaputio se na lokaciju, otkopao posmrtne ostatke i prenio ih u Rim, gdje su ih položili uz svetog Lovru, đakona rimske crkve.
Tako je prvi kršćanski mučenik postao zaštitnikom đakona, zidara, klesara, izrađivača lijesova i onih koji boluju od glavobolje. Ime Stjepan pak grčkog je podrijetla i već u sebi sadrži simboliku. Stefanos znači okrunjen ili ovjenčan, a vijenac je simbol nade, vječnog života i beskonačnosti. Osim Stjepana tako na današnji dan imendan slave Stefani, Stipani, Štefe i Štefanije, ali i Krunoslavi, Krune i drugi sa izvedenicom tog imena koji imaju imendan i u kolovozu.
Blagdan sv. Stjepana slavi se u Katoličkoj Crkvi 26. prosinca i državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država. U pravoslavnim crkvama slavi se 9. siječnja.
Gs Press / 24sata.hr
