Među tisućama hodača iz cijelog svijeta na 51. Festivalu hodanja u Blankenbergeu bila je i brojna hrvatska ekipa
Nakon što smo se u petak u poslijepodnevnim satima, pod brižnim okom vođe puta u autobusu Gospićanina Marijana (Martina) Ilića, kojem je desna ruka bio sumještanin Tihomir Crnković, konačno domogli Blankenbergea i smjestili se u hotel, gdje su nas dočekali direktor Turističke zajednice Ličko-senjske županije Ivan Radošević i tajnik Hrvatskog saveza hodanja (HSH) Mile Milković, krenuli smo u obilazak grada. Odmah nas je osvojio prepoznatljivom belgijskom arhitekturom koju obilježavaju manje kuće i niske stambene zgrade, potonje ne više od četiri etaže, sve izgrađene od opeke u raznim bojama. No kad smo stigli do obale, nastupilo je poprilično razočaranje. Pogled na nepregledne pješčane plaže i valovito more. Možda zvuči primamljivo, ali nije. Barem ne nama s Jadrana. Na plaži nigdje drveta, a more žućkasto od pijeska. Usto, plažu poput visoka zida omeđuje dugačak zid visokih zgrada, mahom hotela, u čijem su prizemlju mali kafići i restorani. U zraku pak nimalo ne osjetite da ste u blizini mora.
– Ne čudi zašto se mnogi stranci oduševe kada vide naše bistro, plavo more. I u daljini otoke. I urone u mirise mora, borova, lavande, ribe na gradele, maslinova ulja, vina… – zaključili smo uglas.
Kako smo svi bili i podosta umorni od puta, a sutradan nas je čekao prvi hodački dan, zaputili smo se natrag u hotel s prostranim i lijepo uređenim sobama. U tom trenutku još nismo znali za manu hotela. Proganjala nas je sve tri noći koliko smo tamo proveli. Komarci. Prava invazija. Nažalost, u hotelu nisu pokazali nimalo razumijevanja ni dobre volje da svoje goste osiguraju i spase od te nesnosne zujave napasti pa smo pri svakom ulasku u sobe najprije imali razgibavanje koje je uključivalo tamanjenje tih krvopija. Mlatilo se po zidovima i stropovima čim god se stiglo. Padala je i zafrkancija – tko je ubio više komaraca. Netko reče da je u svojoj sobi u manje od pola sata života lišio 54 ta čudovišta. Izvukli smo pouku. Idući put u Belgiju sami nosimo svu potrebnu zaštitu od komaraca. Dakle, u društvu s komarcima osvanulo je subotnje jutro. Već u osam sati trebalo je biti na startu, u dvorištu tamošnje osnovne škole. Pošto smo doručkovali, Ivan Radošević i Mile Milković unajmljenim su nas vozilima u nekoliko navrata sve prevezli od hotela do starta gdje je sve vrvjelo od sudionika Festivala čija je dob bila od vrtićke do one zlatne, seniorske, uz povelik broj i uniformiranih vojnih postrojba iz raznih zemalja. Mnogi od njih već su se vrzmali i oko četiri naša štanda, na kojima su predstavnici naših četiriju županija izložili štošta od onih divota kojima se Hrvatska može podičiti. Bilo je tu raznih vrsta sireva, rakija, likera, maslinova ulja, plitvičke štrudle, domaćih keksića od konopljina brašna, ušećerenih badema, arancina, ručno rađene čokolade, jastučića s lavandom, promotivnih materijala… Pravo obilje okusa i mirisa. I sve je planulo.
Svi znaju za festival u Lici
No valjalo je stati u nepregledni red sudionika festivala kako bi se registriralo i dobilo papirić koji je trebalo ovjeriti na svakoj kontrolnoj točki rute kao dokaz da ste je cijelu prehodali. Prije starta svatko je dobio i putni paketić s jednim većim medenjakom i sokom. I moglo se krenuti. Toga dana naša hodačka ekipa imala je predstavnike na tri rute, one od sedam, 14 i 24 kilometra. Ta potonja bila je najbrojnija. Kako smo od Hrvatskog saveza hodanja svi dobili iste tamnoplave majice s oznakom našeg ličkog festivala i zastavu, u pravoj rijeci hodača i hodačica koja je krenula kroz grad odmah smo bili prepoznatljivi. Vrlo brzo zašli smo u šumarke, na livade i među okolna pitoreskna seoca i svako malo čulo se škljocanje mobitelima jer su tamošnje kuće toliko dražesne, a okućnice uređene, da se to moralo zabilježiti. Sve su kuće bile sličnih dimenzija. I naravno, od opeke. Razlikovale su se samo po bojama. Prevladavale su sve zemljane nijanse. I pokoja efektna s ciglom obojenom u bijelo. Okruživale su ih niske drvene ili zimzelene ograde. Na svakoj kući su detalj ili dva od kovana željeza. Na drvenim vratima mnogih – zvekir.
Između redova kuća svojevrsne su zelene ulice ili mali, dugački parkovi s cvijećem i klupicama za susjedsko druženje. Svibanj je i sve je u cvatu pa je zrak aromatiziran. Prava aromaterapija. Sklonost konjima vidi se na svakom koraku. Na obližnjim livadama susrećemo i krave. Oko nas je toliko divota da nam kilometri samo promiču pod nogama. Uhvatili smo ujednačen ritam, komentiramo kraj kroz koji prolazimo, zafrkavamo se… I naravno, svako malo se fotografiramo za uspomenu. S nama je u timu i direktor Turističke zajednice Grada Šibenika Dino Karađole pa su neizostavni komentari i usporedbe s načinom gradnje na našoj obali i kontinentu. Zajednički zaključujemo da bi bilo sjajno kada bi ljudi i iz Dalmacije i iz Like obišli malo belgijska sela i gradove pa da vide na kakvu se kulturu življenja i stanovanja, onu s mjerom i s velikim poštovanjem prema prirodi, valja ugledati. Na jednoj livadi ispred šumarka ugledali smo zatim zanimljivo složen vigvam od brvana pa zamolismo starijeg gospodina koji se tu zatekao sa svojim društvom da nas fotografira. Pita nas odakle smo. Čim je čuo da smo iz Hrvatske, odmah srdačno uzvraća:
– Gospić i Otočac. Prvi vikend u rujnu je vaš Festival hodanja. Dolazimo moja ekipa i ja. Prije vas idemo u Italiju, a nakon Gospića i Otočca idemo na hodanje u Češku. Vidimo se za nekoliko mjeseci u Hrvatskoj.
Samo da se zna, gospodin i njegova hodačka ekipa su iz Njemačke. Svi imaju između 70 i 80 godina. I kada je riječ o samim sudionicima festivala, to je ono što nas je najviše oduševilo. Toliki broj hodača i hodačica u starijoj životnoj dobi sa svih strana svijeta koji vitalni i nasmijani hodaju zavidnim tempom držeći korak, ako ne i pretičući nas puno mlađe, zaista vas navede da se tim sijedim glavama vedra duha i lakih nogu naklonite i poželite im još pregršt životnih kilometara. A kako su svu logistiku festivala u Belgiji mahom činili također umirovljenici, koji su nas dočekivali na kontrolnim točkama registrirajući naše dolaske i dijeleći nam pokoju bananu, jabuku ili krušku, bilo je lako shvatiti da je cijeli ovaj belgijski hodački pokret u onim najmudrijim rukama. Osim te “zlatno-srebrne” generacije, kilometre su grabile i cijele obitelji s djecom pa smo sreli i kratko porazgovarali s jednom njemačkom obitelji, u kojoj je otac u kolicima vozio dvoje malih blizanaca, a majka je upravo davala nešto slatko dvjema malim kćerima. I oni svi zajedno obilaze hodačke festivale po drugim zemljama. U planu im je i dolazak u Hrvatsku. I baš kada smo završili razgovor s njima, začula se pjesma. Približavala nam se i pjevajući prolazila mimo nas belgijska vojna postrojba. Pozdravljamo jedni druge.
Putem ćemo susresti i vojnike iz drugih zemalja kako uniformirani ujednačeno stupaju. A onda negdje na pola puta, na cestici između polja, u suprotnom smjeru od nas hodača, provezao se tik uz nas živopisni auto-rally oldtajmera. I opet se mahalo s obiju strana. Uhvaćeni ritam koraka toga je dana najviše u napast došao kada smo u jednom mjestašcu naišli na sajam antikviteta. Za razliku od naših istovjetnih sajmova koji su locirani na jednom mjestu, tamo je svatko ispred svoje kuće iznio što ima za ponuditi pa su ulice s jedne i s druge strane bile prepune drvenih stolova na kojima je bilo svega i svačega. Moja prijateljica Vesna Kranjec i ja tu smo morale usporiti korak i svako malo zastati jer smo “slabe” na starine. Za razliku od nas dvije koje na kraju ništa nismo kupile da se ostatak rute ne bismo dodatno opteretile, Stjepan-Stipe Pavelić iz Lovinca i Tanja Jović iz Gračaca nisu mogli odoljeti nekolicini starih slika pa su do cilja osim ruksaka na leđima nosili i slike u rukama. Na sajmu je posebna atrakcija bio jedan mještanin koji je ispred svoje kuće na perzijaneru šišao ovcu. I tako malo pomalo, korak po korak, uz razgovor, smijeh, pjesmu, zafrkanciju i upoznavanje s hodačima iz drugih zemalja prohodali smo ta subotnja 24 kilometra i kružnom rutom stigli opet u dvorište škole u Blankenbergeu, gdje je ujedno bio i cilj. Tamo smo doznali da su, dok smo mi hodali, naši dečki iz GS Big Banda dvaput zasvirali na festivalskoj pozornici rasplesavši prisutne, a da su organizatori našeg Festivala hodanja, Ivan Radošević i Mile Milković, pošto su s obiteljima prvotno uspjeli prehodati kraće rute, zajedno s predstavnicima japanske i tajvanske delegacije bili i na protokolarnom prijemu u blankenberškoj Vijećnici.
Na klupici s Albertom Einsteinom
Nekoliko sati do povratka vlakom u Blankenberge prošlo je u hipu. Po povratku o hotel odmah se krenulo na spavanje jer nas je sutradan, u nedjelju, čekala nova hodačka avantura. Veći dio naše ekipe odlučio je i taj dan hodati 24 kilometra, dok smo Tihomir, Marijan i ja odabrali rutu od 32 kilometra. Tihomira i Marijana znam otprije jer su u prethodne četiri godine bili sjajni vodiči tijekom najduljih ruta Hrvatskog festivala hodanja u Gospiću, pa smo znali da se s tim izazovom možemo nositi. Pogotovo Tihomir, koji je ubrzao tempo i cijelu rutu prešao negdje na čelu hodačke kolone, dok je Marijan pažljivo i džentlmenski prihvatio moj ipak malo sporiji tempo hodanja. I opet smo se divili svemu pored čega smo prolazili. I prekrasnom velikom drvenom mostu iznad ceste. I trima usporednim stazama u šumi. Zemljanoj, za pješake, asfaltiranoj za bicikliste i pješčanoj za konje. I skupini od 40-ak jahača na konjima koje smo sreli na ulasku u grad De Haan. I kućama u tom brežuljkastom gradu koje su svojim izgledom intenzitet našeg oduševljenja još povećale. Budući da tamo sve kuće imaju niske, velike prozore to se tu i tamo moglo nazrijeti kako su s istim ukusom i profinjenošću uređeni i njihovi interijeri. Baš smo znatiželjno razmišljali kako bi bilo divno barem nakratko zaviriti u koju od njih.
Naišli smo i na park u kojem je Albert Einstein “spomenički” sjedio na klupi u sjećanje na to što je 1933. nekoliko mjeseci proveo u De Haanu u kojem i jedna osnovna škola pored koje smo prošli novi njegovo ime. Upravo dok smo se fotografirali praveći Einsteinu društvo na klupi, počela je padati kiša koja nas je uz povremene prekide pratila i ostatak puta. Nakon izlaska iz De Haana prolazili smo pored obližnjih golfskih terena da bi zatim označena ruta skrenula u šumarak uz autocestu pa na dugačku plažu. I tada se prolomio pljusak. Svi su se hodači brzinski zaštitili kabanicama i kišobranima i hodanje se nastavilo. Prilično teže, što zbog kiše koja je lijevala, što zbog sitnog, prhkog pijeska u koji su gojzerice tonule pa je sve to usporavalo hodanje. Inače, ta vrsta pijeska obilježje je cijelog toga kraja pa je i vegetacija primjerena takvu tlu. Dulje hodanje jednom od plaža umalo smo završili skretanjem s rute. Uobičajenih festivalskih oznaka na tom predjelu nije bilo pa je glavnina hodača skrenula s plaže nalijevo i odmaknula od nas. Srećom, za nama su išla dva Nizozemca. Oni su shvatili da se krenulo u krivom smjeru pa smo s njima, starijim bračnim parom iz Francuske te ocem i sinom iz Belgije “uhvatili” opet pravi smjer. U međuvremenu smo na jednom vidikovcu upoznali poveliku grupu Belgijaca koji su nas pitali jesmo li možda iz Rusije. Učinilo im se to kad su čuli kako govorimo. Čim smo im objasnili da je to hrvatski jezik, oni su odmah ispalili:
– Jeste li možda iz Gospića?
Kazavši im da je Marijan iz Gospića, a da sam ja iz Zagreba, srdačno su se upustili u razgovor otkrivši nam da ove godine prvi put dolaze u Hrvatsku, i to prvog vikenda u rujnu, kada će u Gospiću i Otočcu sudjelovati na petom Hrvatskom festivalu hodanja, a da onda planiraju još desetak dana provesti u našoj zemlji obilazeći Liku i Dalmaciju. Pitali su nas što bismo im sve predložili za obilazak pa smo im, jer su planinari, savjetovali i posjete Velebitu, vrilima Gacke, Cerovačkim špiljama i Pećinskom parku Grabovača, Plitvicama te nekima od gradova i otoka na Jadranu. Na rastanku smo se dogovorili da se za nekoliko mjeseci ionako vidimo u Lici pa će oni do tada proučiti sve što smo im predložili.
Najbrojnija hodačka grupa Festivala
Budući da Marijan i ja nismo stajali cijelim putem, osim zbog kratkih registracija na kontrolnim točkama i usputnog fotografiranja, pretpostavili smo da bismo se u jednom trenutku mogli susresti s hodačima na 24 kilometra jer se sve hodačke rute dijelom preklapaju. I bi tako. Kada nas je ruta treći put dovela na pješčanu morsku obalu, začuli smo Vesnu, Dariju, Juriju, Anamariju, Romana, Dinu, Dražena i Roberta kako nas dozivaju. To je zapravo bilo čudo jer se svuda oko nas prostirala nepregledna obala prepuna hodača i hodačica, a mi smo se u isto vrijeme uspjeli naći na istome mjestu. Stoga smo ostatak pješačkog puta nastavili zajedničko probijanje kroz od kiše namočen, ali i dalje prhak pijesak u kojem je bilo mnogo sitnih školjaka, a tu i tamo i pokoja poveća meduza koju je more izbacilo. Taj smo sretni slučajni susret uskoro proslavili kraćim odmorom u jednom od usputnih kafića na obali koji je ujedno i surferski centar. Za to vrijeme kiša je prestala i u trenutku je upeklo pa se sad u nastavku hodanja po nama umjesto kiše slijevao znoj jer na kilometarskim plažama drveta – nigdje. Ma, najobičnijeg grma – nigdje. Hladovine – ni milimetar. Tek uz krajnji rub duž obale raste tanki pojas gušće lelujave trave. Sve u svemu, na cilj u Blankenbergeu veselo, raspoloženo i nasmijano ušli smo svi zajedno.
Neki od nas u svoje su IML putovnice dobili i prve međunarodne hodačke žigove kao dokaz da su u oba dana prehodali pravilima propisanu kilometražu. A kako se školsko dvorište punilo hodačima i hodačicama sa svih ruta, u trenutku je cijeli prostor vrvio tisućama razdraganih ljudi. Svako malo čuli su se pljesak i klicanje jer su se na festivalskoj pozornici dodjeljivale razne nagrade. Slavila je i naša ekipa jer smo mi iz Hrvatske proglašeni najbrojnijom hodačkom grupom Festivala te su Ivan Radošević i Mile Milković otišli primiti priznanje za to. Tu vrevu i sveopće veselje prepuno pjesme i plesa začinili su i naši gospićki mladići iz Big Banda, koji su na pozornici zasvirali dvije strane i jednu domaću pjesmu, što je cijela naša ekipa popratila plešući, unatoč dotad prehodanim kilometrima.
– Svi su nas zamijetili. Čini mi se da su naše hodačke ekipe i promotivni štandovi naših četiriju županija bili najzamjećeniji na festivalu. Zaista smo bili aktivni i svima zanimljivi i privlačni. I to je sjajna najava i uvod u ono što nas prvoga vikenda u rujnu čeka u Lici, kada se u Gospiću i Otočcu održava 5. Hrvatski festival hodanja. Već sad najavile su nam dolazak velike grupe hodača iz Belgije, Nizozemske, Njemačke, Francuske, Tajvana… Bit će to ove godine u Lici prava eksplozija hodača iz cijeloga svijeta – zadovoljna i ozarena lica kazivao nam je Ivan Radošević kojem su, kao i nama, mnogi strani hodači koji su već pohodili prijašnje naše festivale hodanja u Lici posebno isticali ljepotu naše netaknute prirode koja u sebi ima još ono nešto divlje, iskonsko, očaravajuće.
Iako smo u ostatku dana planirali vlakom otići do Genta, većina nas od toga je ipak odustala. Umor je bio jači. Snage smo imali još jedino za završni obračun s komarcima u hotelu. Stoga se večer provela uz odmor. Neki su se zabavljali hraneći galebove, nasmijavajući sve nas ostale, a neki su na hotelskoj terasi opet malo zasvirali i zapjevali. U ponedjeljak ujutro nakon doručka krenulo se natrag u Hrvatsku. Čekalo nas je opet 20-ak sati vožnje. Zahvaljujući sigurnoj vožnji dvojca za volanom autobusa, sretno smo stigli najprije do Zagreba, a ostatak ekipe onda i do Gospića. Kao i s brojnim stranim hodačima u Belgiji, i mi smo se na rastanku pozdravljali istim riječima:
– Vidimo se opet prvog rujanskog vikenda u Gospiću i Otočcu na našem petom Festivalu hodanja.
Gs Press
