Vazmeno bdijenje u gospićkoj katedrali, 31. ožujka 2024. počelo je u 21 sat.
Predvodio ga je s kancelarom Mišel Grgurić, u zajedništvu sa župnikom o. Antom Kneževićem i đakonom vlč. Karlom Špoljarićem Posluživao je brat Boško Roguljić, bogoslov Marko Butković s ministrantima. U parku kraj katedrale, uz zapaljen oganj počela je liturgija svijetla. Nakon blagoslova ognja upaljena je uskrsna svijeća koju je đakon Špoljarić u procesiji unio u mračnu katedralu pjevajući tri puta „Svijetlo Kristovo“, a svijetlo se širilo i pojačavalo paljenjem svijeća vjernika. Slijedio je Vazmeni hvalospjev i Služba riječi.
Nakon čitanja Evanđelja, preč. kancelar održao je propovijed koju u cijelosti možete pročitati pod domenom “Propovijedi i poslanice” na web stranici Gospićko-senjske biskupije.
U svojoj propovijedi spomenuo se svetosti Vazmenog bdijenja, te spomenuvši se mnogih koji ovu svetu noć provode u samoći, koji strahuju nad životom svojih bližnjih i svojim životom, trebamo biti zahvalni na daru života kojeg imamo.
Obrativši se vjernicima rekao je: „Braćo i sestre, i danas je sve više onih koji će Boga prozivati i kriviti Crkvu kako vraća suvremenog čovjeka u doba Srednjeg vijeka, to jest želi ga vratiti u mračno doba i unazaditi kako ne bi bio napredan i prihvaćao nešto što je protiv naravnog zakona. I danas se sve više dižu glave ptica rugalica kada je riječ o branjenju vjerskih stavova, prirodnih načela i prava na život. Svi se pozivaju na nekakvu demokraciju, ali kada izrečeš svoje mišljenje koje je u skladu s naravnim ili božanskim, onda si nazadan i treba te ukloniti čim prije. Kada netko želi moliti ili se aktivno zauzeti za život od prirodnog začeća pa do naravne smrti takav je nazadan. Napredan si i ispravan jedino ako razmišljaš kao oni koji brane takozvanu slobodu u kojoj tuđe mišljenje i volju itekako ograničavaju. I tu opet možemo zastati i zapitati se: što se dogodilo s čovjekom? Do koje granice zlo vodi čovjeka?“
Propovijed je završio pozivom svim prisutnima: „Koračajmo i mi ovim svijetom svjedočeći da smo Kristovi, da je Krist živi Bog. Budimo svjedoci da Isus nije samo neka uspomena ili ideja, već da je stvaran, da je Osoba koja živi s nama, u nama i po nama želi živjeti u svakom čovjeku. Amen.“
Nakon propovijedi preč. Grgurić je blagoslovio vodu za krštenje, njome poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavio euharistijsko slavlje.
Na kraju je blagoslovio hranu koju su vjernici donijeli na blagoslov. Nakon toga župnik o. Anto Knežević, u ime Župe i redovničke zajednice, zahvalio se svima koji sudjelovali u svetom Trodnevlju te pomogli oko priprave. Čestitao je Uskrs svima, spomenuvši se posebno onih nemoćnih i slabih.
Nakon župnika, kancelar je prenio čestitku dijecezanskog upravitelja mons. dr. Richarda Pavlića, te svima i u svoje ime čestitao Uskrs.
Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu Nikole Perišića.
Draga braćo i sestre, „Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje. Očito je najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu. Svakako je htio posjetiti one koji su živjeli u tami i smrtnoj sjeni. Sigurno je Bog i njegov Sin htio osloboditi zarobljenog Adama i s njim zarobljenu Evu.
Gospodin je ušao k njemu držeći pobjedni stijeg križa. Čim ga je ugledao praotac Adam, silno iznenađen udario se u prsi i uskliknuo svima: „Gospodin moj bio sa svima.“ Krist je Adamu odgovorio: „I s duhom tvojim!“ Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba.
Radi tebe sam ja, Bog tvoj, postao sin tvoj. Radi tebe sam ja, Gospodin, uzeo oblik sluge. Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet. Pogledaj kako mi je lice bilo radi tebe popljuvano zato da ti povratim onaj prvotni dar života. Pogledaj kako su mi obrazi bili zaušnicama bijeni. To sam podnio da tvoje nagrđeno lice obnovim prema svojoj slici. Pogledaj kako su mi leđa izbičevana. To sam podnio da zbacim teret tvojih grijeha što pritište tvoja leđa. Pogledaj kako su mi ruke čavlima bile pričvršćene za drvo križa. To sam podnio za tebe koji si pružio svoju ruku prema zabranjenom drvetu.
Usnuo sam na križu i koplje je probolo bok moj radi tebe koji si u vrtu zaspao da od tvoga boka bude sazdana Eva. Moj je bok izliječio tvoj bok. To što sam na križu usnuo tebe će izvesti iz podzemnog sna. Moje je koplje zaustavilo oružje upereno protiv tebe. Ustani, idimo odavde! Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog. Ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje. Udaljio te je od drva koje je slikovito predstavljalo život, a evo sada ja, koji sam Život, združujem se s tobom. Postavio sam kerubine da te poput sluga čuvaju, a evo sada će ti se kerubini klanjati slično kao Bogu.
Pripravno je kerubinsko prijestolje, nosači spremni čekaju, odaje su uređene, jela pripremljena, urešeni su vječni šatori i prebivališta, otvorene su riznice dobara, a nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta“ ovako je opisan Gospodinov silazak u podzemlje u Drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu.
Draga braćo i sestre, ovo je dan u koji je čovjek pozvan uroniti u šutnju i duboko razmišljati nad pitanjem: što se to dogodilo Bogu? Zašto je Bog dopustio da njegov Sin koji je ljudima donio ljubav i dobrotu, od tih istih ljudi tako strada? Ovo je trenutak kada treba zašutjeti i zapitati se također: što se to dogodilo čovjeku? Gdje su granice ljudskoga zla? Je li se čovjek toliko suživio sa zlom da zlo s njim dominira? Do kuda ide ljudska perfidnost i pokvarenost? Što je sve čovjek spreman učiniti kako bi se dodvorio na sve strane pokazuje nam lik Pilata koji je bio jedan od okrutnijih ljudi onoga vremena, ali kada je trebao presuditi Isusu pere ruke misleći da je time skinuo ljagu sa sebe. Mogao je učiniti više, ali se je bojao razularene mase. Nakon Isusove smrti pravi se velikodušan i dopušta da se Isusovo tijelo položi u grob, štoviše pravi se velikodušan i dopušta Isusov ukop na uglednom mjestu. On zapravo, dopušta da s mrtvim tijelom rade što žele, jer on se zbog tog tijela više ne treba nikoga bojati. Važno mu je ipak, da se na grob stavi teški kamen, za svaku sigurnost. Isus, Bog, u grobu mu ne smeta i ne može ga uznemiravati. Međutim, živi Bog može smetati svojim zahtjevima i diranjem u savjest. Zato ga se, iz čovjekovog života, želi eliminirati. Nisu to radili samo Pilat i njegovi pomagači, nego i mnogi moćnici poslije njih. Kroz mnoga stoljeća, a posebno od kraja 18. stoljeća, htjelo se dokazivati na različite načine da Bog ne postoji, da je Bog mrtav kako će reći Nietzsche ili da je Bog – religija opijum za narod kako će reći Karl Marx. Još i danas Bog mnogima smeta, najradije bi ga pokopali, iako kažu da ne postoji. No njihova nutrina im govori suprotno i u dubini svoje unutrašnjosti znaju da ako Bog ne postoji ili ako je Bog mrtav da ipak postoji i trenutak kada je postojao jer ne bi se inače niti spominjao kada ne bi postojao. Mnogi bi htjeli da Bog kaže da o njemu to su laži. Vjerojatno čovjek misli da bi mu bilo lakše živjeti kada ne bi imao taj sveti glas savjesti koji Bog iznova u nama budi i potiče nas na dobro, na sveti način života.
Braćo i sestre, i danas je sve više onih koji će Boga prozivati i kriviti Crkvu kako vraća suvremenog čovjeka u doba Srednjeg vijeka, to jest želi ga vratiti u mračno doba i unazaditi kako ne bi bio napredan i prihvaćao nešto što je protiv naravnog zakona. I danas se sve više dižu glave ptica rugalica kada je riječ o branjenju vjerskih stavova, prirodnih načela i prava na život. Svi se pozivaju na nekakvu demokraciju, ali kada izrečeš svoje mišljenje koje je u skladu s naravnim ili božanskim, onda si nazadan i treba te ukloniti čim prije. Kada netko želi moliti ili se aktivno zauzeti za život od prirodnog začeća pa do naravne smrti takav je nazadan. Napredan si i ispravan jedino ako razmišljaš kao oni koji brane takozvanu slobodu u kojoj tuđe mišljenje i volju itekako ograničavaju. I tu opet možemo zastati i zapitati se: što se dogodilo s čovjekom? Do koje granice zlo vodi čovjeka?
Draga braćo i sestre, „ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao“ pjevamo u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći. „O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima“ (HUS). Braćo i sestre, koliki su u ovoj svetoj noći tužni i osamljeni? Koliki su ranjeni različitim životnim situacijama? Kolike majke traže svoju djecu na ratištima diljem svijeta? Kolika braća i sestre ovu svetu noć iščekuju u strahu za živote jer zlo je zaludjelo pojedince i ratovi haraju i razaraju njihove domove i živote. Koliki su večeras osamljeni, posebno stari i bolesni, koje nema tko pohoditi i pružiti toplinu riječi i znak ljubavi i pažnje. Kolika djeca i ove godine u različitim domovima za djecu čekaju tko će im pružiti toplinu i ljepotu obitelji. A mi? Jesmo li svjesni koliko imamo i koliko smo nezahvalni za sve ono što imamo? Ali Isus je upravo zbog takvih došao. Isus je svojim uskrsnućem uništio sve grijehe, oprao svaku krivicu, probudio radost i nadu u svakom čovjeku, darovao vječni život. „O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje“.
Kada govorimo o patnjama i tugama onda treba reći da Isusovi najbliži, njegovi učenici, njegova Majka, pobožne žene nisu bili pošteđeni tuge i suza za svojim umrlim Učiteljem. Žene koje su s tugom i žalošću došle pred Isusov grob, stvarnost im je ubrzo postala drugačija, jer na grobu doživljavaju neočekivano iznenađenje: uz grob, umjesto tame, vide svijetlo i blještavilo. Susreću anđela koji im naviješta Isusovo uskrsnuće. One još nisu svjesne o čemu se radi. Uplašene su, ali evanđelist napominje da je uz strah u njima prisutna i tajanstvena radost. Došle su grobu s tugom i suzama, a grob im podari radost i svijetlo. Grob njima više ne zrači tamom, nego mjesto koje objavljuje i naviješta život.
Ženama, koje su prve našle prazni grob, anđeo daje nalog da prenesu učenicima: ‘Pođite žurno i recite učenicima njegovim: uskrsnuo je od mrtvih, i eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti, kako vam je rekao.’ Učenici su u trenutcima Isusove patnje podlegli strahu i kušnjama i napustili su Isusa, ali Isus nije napustio njih. Oni su pokazali se nevjernima, ali on „ vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!” (2 Tim 2, 13). “Bog nije čovjek da bi slagao ni sin čovječji da bi zažalio. Što rekne, zar ne učini? I što kaže, zar ne izvrši?”(Brojevi 23,19). “Zato znaj da Gospod, Bog tvoj, on je Bog, Bog vjeran…” (Ponovljeni zakon 7,9). “Od koljena do koljena vjernost je tvoja…” (Psalam 119,90). Bog je pastir, onaj koji vodi a ne tjera. Bog nam jamči svoju blizinu, kaže: „’Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Isus ide ispred svojih učenika, ali je potrebno da i učenici idu za njim. Isus s ovim želi naglasiti da je on s onima koji idu, koji se bore, koji se ne predaju bez obzira kakve okolnosti bile. Svi imamo padove u životu, ali se ne smije ostati na podu ležati. Potrebno je ustati i hrabro ići naprijed. Ako smo tako pali da nam je potrebna i tuđa pomoć i to trebamo prihvatiti. Ne smijemo se praviti hrabri i snažni a to nismo. Bog nam šalje pomoć samo ju treba prihvatiti. Bog nas izbavlja iz svakodnevnih problema. Činio je to mnogo puta kroz povijest. Uvijek je imao smilovanja prema čovjeku ma koliko god se čovjek svojim djelima odmetnuo od Boga. Vjera u Boga čovjeku ne dopušta predaju. Bog ima rješenje za sve situacije u životu. Potrebno je vjerovati Bogu i pustiti mu da nas vodi stazom vječnoga života.
Papa Benedikt XVI. govoreći o Uskrsu reći će: „Uskrs, zato, donosi novost dubokog i potpunog prijelaza iz jednog života podložnog ropstvu grijeha na novi život u slobodi, nadahnut ljubavlju, tom snagom koja ruši sve prepreke i izgrađuje novi sklad u čovjekovu srcu i u njegovu odnosu s drugima i sa stvarima koje nas okružuju. Svaki vjernik, kao i svaka zajednica, ako živi iskustvo toga prijelaza po uskrsnuću, mora biti novi kvasac u svijetu, dajući se bespridržajno zbog urgentnijih i pravednijih razloga, kao što to pokazuju svjedočanstva svetaca u svim razdobljima i na svim mjestima.“
Koračajmo i mi ovim svijetom svjedočeći da smo Kristovi, da je Krist živi Bog. Budimo svjedoci da Isus nije samo neka uspomena ili ideja, već da je stvaran, da je Osoba koja živi s nama, u nama i po nama želi živjeti u svakom čovjeku. Amen.
Gs Press
