Početkom adventa slave se sveti Barbara, Nikola i Lucija, poznati svetci zaštitnici u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Mnogi ljudi nose i njihova imena. Također postoje sakralni objekti u kojima se nalaze njihove slike ili kipovi, pa i zajednice, bratovštine i drugo pod njihovim imenom. Odličan poznavalac sakralnih objekata u Hrvatskoj dr. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac i povjesničar umjetnosti, u svojoj topografiji navodi 30 objekata s titularom svete Lucije. Među njima su Kostrena, Novi Vinodolski, Baška, Šibenik, Dubrovnik i Lastovo.
Sv. Lucija je prikazana na slikama u Velikoj Mlaki, Varaždinu, Lukavcu, Samoboru, u franjevačkoj crkvi u Varaždinu i u Tvrđi u Osijeku. Kipovi sv. Lucije u franjevačkoj su crkvi u Jastrebarskom i Samoboru. Posebno su lijepi kipovi sv. Lucije u crkvi sv. Vida na Komoru u Zagorju, kao i u Đurđevcu u kapeli sv. Rozalije i u Svetoj Jani u Gorici Svetojanskoj.
Sv. Lucija povijesna je osoba prema općem martirologiju. Rođena je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Njezin je grob nađen godine 1894. u katakombama San Giovanni u Sirakuzi, a grobni natpis i freska u kripti S. Marziano iz 7. st. svjedoči o njezinu ranom štovanju. Prema legendi Lucija je bila kći ugledne i bogate obitelji. Još kao dijete zavjetovala je djevičanstvo, ali ju je njezina majka Eutihija željela udati. Lucijin je otac umro kad je ona imala pet godina. Kada je majka oboljela, Lucija je s njom išla na hodočašće u Kataniju na grob sv. Agate. Molitva i pojava sv. Agate ozdravili su majku, koja je također postala kršćankom. Sv. Agata Luciji se pojavila u snu i upozorila ju na moć njezine vjere te na sličnu sudbinu, kao što je bila Agatina, tj. mučeništvo koje će trebati pretrpjeti. Poslije povratka u Sirakuzu Lucija je otkazala dogovoreni brak. Sa svojim imanjem i uz podršku obitelji utemeljila je ustanovu za bolesne i siromašne. Čudesno ozdravljena majka u tome je podržala svoju kćer. Spominje se da je Lucija sa svojim prijateljima u vjeri skupljala životne namirnice, a da bi imala obje slobodne ruke za nošenje jela, na svoju je glavu stavljala vijenac sa svijećama da bi u mraku našla put. Kad je zaručnik doznao za otkazivanje zaručništva i za podjelu miraza, prijavio je Luciju prefektu Pashaziju, koji je zbog Lucijine djevičanske čistoće presudio da je treba odvesti u javnu kuću. No volovska zaprega i tisuću ljudi nisu mogli zavezanu Luciju pomaknuti s mjesta, ni čarobnjak, ni lomača zapaljena oko nje, kao ni usijano ulje, nisu joj mogli naškoditi. Tada je Luciji mačem probodeno grlo, a ona je, presječena grla, dalje glasno molila i naviještala skori kraj progona i mir kršćanima, skoru smrt cara Maksimilijana, a i progonstvo cara Dioklecijana.
Prema drugim legendama Lucija je sama izvadila svoje lijepe oči i na posudici ih poslala svomu zaručniku, a Djevica Marija Luciji je podarila još ljepše oči. Lucija je umrla (305. god.) tek pošto joj je tadašnji biskup Eutychius podario svetu pričest.
Sigurni podatci potječu od pape Grgura Velikoga (590. – 638.), koji je Luciju uvrstio u misni kanon. Papa Honorije I. (625. – 638.) posvetio je u Rimu, u blizini sv. Silvestra, crkvu sv. Luciji u čast. Danas se ta crkva zove Santa Lucia in Selca. Crkva u Sirakuzi kao San Lucia al Sepolcro stoji nad ranokršćanskom katakombom. Relikvije su, vjerojatno, prenesene 1038. g. u Carigrad da bi se sačuvale od muslimanskih osvajača Sirakuze.
Baziliku Sant’Apollinare Nouvo u Ravenni, poznatu po mozaicima, izgradio je ostrogotski kralj Teodorik u prvoj četvrtini 6. stoljeća. Crkva je posvećena 504., a ponovo 561., za vrijeme cara Justinijana. U trećem donjem redu mozaika prikazane su 22 djevice mučenice, a među njima i sv. Lucija.
O relikvijama sv. Lucije postoje dvije različite predaje. Prema Leonu, benediktinskom kardinalu iz Ostije (+1115./17.), prenesene su u Konstantinopol, a 1204. g., za vrijeme 4. križarskoga rata, donesene su u Veneciju u S. Georgio Maggiore, a 1860. u S. Geremiju i Luciju. Sigbert, benediktinac od Gemblouxa (+1112.), u 8. stoljeću je prenio u Corfinum (danas Pentima u L’Aquila u Abruzima), a odatle 970. g. u samostan sv. Vinka u Metzu. U bazilici Santa Lucia al Sepolcro u Sirakuzi čuva se kao relikvija jedan prst, a od 1987. g. cijela podlaktica.
Štovanje i pučka pobožnost sv. Lucije do reforme kalendara od pape Grgura Velikoga (1582. g.) održavala se na dan zimskoga solsticija, kada je dan najkraći, a noć najduža. To je po julijanskom kalendaru 22. prosinca. Od toga dana sunce izlazi sve ranije, a zalazi sve kasnije. U novije vrijeme blagdan sv. Lucije slavi se 13. prosinca.
Naši etnolozi Milovan Gavazzi i Josip Brlek, a i pisci u zbornicima za narodni život i običaje HAZU-a, Lovretić, Lang, Kotarski i Laszowski, opisuju dosta običaja vezanih za Lucijin dan.
Kako blagdan sv. Lucije pada na zimski solsticij, kada je dan najkraći, a sunce izlazi sve ranije, to označuje pobjedu svjetla nad tamom. U Zlatnoj legendi Jacobus de Voragine (oko 1260.) piše da ime Lucije dolazi od lux, što znači svjetlost, i od toga dana nakon dugih, tamnih, zimskih noći sunce je sve jače i toplije. To je nagovještaj Božića, a to se odražava i u životu, pa su s time povezani i neki običaji u narodu.
Na Lucijino u Slavoniji i Podravini mladež tikvi izreže oči, nos i usta, u tikvu se stavi svijeće i noću se plaše djeca pod prozorom. Mladež zna putom vikati: »Ide Luce« ili u Podravini »Peš po Lucijaj« (kako u Kalnovačkim razgovorima piše akademik Ivan Golub). Ženska osoba unosi žeravicu u kuću i plaši djevojke da marljivo rade ručni rad. Ponekad se u kosu stave goruće svijeće. Svijeće se povezuju s Lucijom (lux, lucere = svjetlo, svijetliti, Lucija = Svjetlana).
U Slavoniji Lucija donosi i sitne darove u kuću kao i sv. Nikola. U Otoku kod Vinkovaca nosi se kroz začarano selo puna tava žara. U Taboru, u Zagorju, na sv. Luciju žene ne predu.
Najčešći je običaj sijanje zrnja pšenice (raži, leće ili graha) u tanjuriće, da bi do Božića izraslo. Zrno simbolizira novi život, a zelene vlati vitalnost i snagu. Po tome kako zrnje proklija može se prognozirati kakva će biti ljetina. Ako loše klija, bit će mršava žetva. Kako od Lucije do Badnjaka ima dvanaest dana, može se očitati kakva će biti sljedeća godina: jedan dan kao jedan mjesec. Ili drugi običaj: ako djevojka hoće znati hoće li se udati, na 12 papirića napiše se muško ime, a trinaesti ostane prazan. Svaku se večer vadi jedan papirić i ne gledajući ga baca se u vatru. Na Badnjak po ponoći izvadi se posljednji papirić; ako bude prazan, nastupajuće godine ne će biti svatova.
U Međimurju se peče okruglo kukuruzno pecivo (bez soli i masti) i daje se stoci i ljudima (spašava od bjesnoće). U kajkavskim se krajevima nakon Lucije počne izrađivati stolčić i štap od drva, svaki dan po nešto. Ako se kod ponoćke na to stane i okrene prema narodu, mogu se vidjeti vještice.
Sa svjetlošću i blagdanom sv. Lucije povezana je najvažnija godišnja aktivnost Plemenite općine Turopolja, a to je opće izborno ili glavno spravišće (sabor) na Lucijino. Povijesno, tada se skupljaju svi turopoljski plemići i kasnije odabranici pojedinih sučija (izbornih jedinica koje odgovaraju selima). Cilj spravišća je izbor novoga župana (komeša) koji će od jedne do druge reštauracije o Lucijinu pravno zastupati interese Turopoljaca iz davnine (od 26. 5. 1278.), a od kraja 16. ili početka 17. stoljeća. Spravišća su se održavala u Turopoljskom burgu (gradu) još od 17. stoljeća s misom u kapelici (nazvanoj oratorij) u samom burgu u Lukavcu. Kapelica postoji i danas, očuvane su i zidne slike, a žrtvenika nema. U sredini je u okviru naslikana sv. Lucija u oblacima, na desnoj strani je slika sv. Barbare, a na lijevoj sv. Katarine. Na pokrajnjim su stijenama slike sv. Stjepana i sv. Ladislava kako sjede na prijestoljima. Od 1852. g. oratorij nije bio u uporabi, nego je mjesto premješteno u župnu crkvu u Velikoj Gorici. Oratorij i cjelokupna zgrada obnovljeni su 1991. Na pročelju župne crkve postavljen je kip sv. Lucije koja drži pliticu s očima u desnoj ruci. U Muzeju Turopolja su zastave Plemenite općine Turopolja iz 1782. i 1828. Na novoj zastavi na jednoj strani je grb Turopolja, na dugoj sv. Lucija s palmom mučeništva, s očima na pladnju i trokrakim zrakama svjetlosti, koje izlaze iz okvira za Lucijino poprsje.
U zemljama sjeverne Europe osobito se opaža utjecaj zimskoga solsticija s kratkim danima, pa se tako na primjer u Švedskoj to na poseban način obilježava s tzv. Švedskim Lucijama: djevojke u bijeloj, dugoj haljini, opasane crvenim pojasom, nose na glavi vijenac s gorućim svijećama, obilaze mjesto od kuće do kuće i dijele sitne darove. I kod nas se, u suradnji sa švedskom ambasadom, počinje proslavljati dan sv. Lucije.
Kako ime Lucija sugerira svjetlo, očni vid, to se narod sv. Luciji moli za zaštitu od očnih bolesti, a svetica se često prikazuje kako drži dva oka na plitici. Na slikama su joj također atributi svjetiljka ili baklja, ozljeda na vratu, mač ili bodež.
Sv. Lucija je zagovornica Sirakuze, Venecije, siromaha, slijepih, pokajanih bludnica, bolesne djece, seljaka, staklara, čizmarskoga ceha, sedlara, tkalaca, krojača, švelja, električara, kovača noževa, kočijaša, podvornika, sluškinja, pokućara, vratara, pisaca, bilježnika, odvjetnika, protiv svih očnih bolesti, sljepoće, grlobolje i vrata, zaraznih i dječjih bolesti.
Gs Press / glas-koncila.hr
