PRVI PUT – OBA SU PALA – DVA GENERALA JNA
GOSPIĆ, RUJAN 1991. GODINE
Piše: Krešimir Tomljenović
U vrijeme o kojemu pišem Gospić je bio podijeljen na slobodnu zonu koju kontrolira Zbor narodne garde, dragovoljci i pripadnici MUP-a i dijelove grada s više lokacija koji su pod nadzorom JNA (vojarna Stanko Opsenica, objekt Kaniža, objekt Pazariška, objekt Podoštra, vojarna Jasikovac, dom JNA, objekt Panos na Velebitu rrč radio relejno čvorište) i savezno skladište sanitetskog materijala pored gospićke bolnice). Posebno treba naglasiti da su domaći Srbi i četnici, gospićki četnički odred, razni srpski dobrovoljci, srpska dobrovoljačka garda iz Srbije držali pod nadzorom istočni dio grada Gospića uz stalnu potporu JNA (tzv općina Istočni Gospić – Medak). Neviđenom hrabrošću i vojničkim umijećem sve navedene vojarne i objekte JNA osvojili smo u borbi. U cijelosti je zarobljeno ljudstvo u vojarni (kasnije razmijenjeni – rijetki pojedinci prešli na hrvatsku stranu ZNG) kao i naoružanje i vojna oprema koji su u razdoblju od 14. do 22. rujna 1991. godine korišteni za deblokadu grada, razbijanja snaga neprijatelja i povećanja borbene spremnosti. Razbijanjem neprijateljskih snaga na liniji Gospić – Gračac došlo je do povezivanja hrvatskih snaga u selima Bilaj i Ribnik koji su bili u okruženju i uspostavljanja crte obrane sve do akcije Medački džep 93. Potrebno je naglasiti osvajanje vojarni i objekata JNA na širem području Like i to: objekt Perušić, vojarna u Otočcu, skladište goriva Ramljani sve tijekom rujna 91. Nažalost, Lovinac i Sveti Rok su ostali u okruženju i nije ih se moglo spasiti. Osvajanje vojnih skladišta i vojarni na širem području Like napravilo je prekretnicu u Domovinskim ratu i znatno ojačalo hrvatske postrojbe te bilo presudno za daljnje ratovanje i uspostavu pravnog suvereniteta RH.
Tada se Zagrebom šaputalo da je još jedan grad pao u srpske ruke, da su branitelji Gospića razbijeni, a linija obrane pomaknuta prema Karlobagu. Zanimljiv je podatak da je bilo pokušaja ometanja dolaska dragovoljaca Ličana iz Zagreba na ličko ratište i Gospić.
U koordiniranoj akciji 5. rujna 1991., koja je manje poznata široj javnosti, zarobljen je prvi general jugo vojske. U zasjedi su pripadnici hrvatskih snaga MUP-a i ZNG-a zarobili oklopnu kolonu JNA s pet oklopnih vozila u kojoj se nalazio načelnik štaba 13. korpusa JNA general major Trajče Krstevski s tridesetak vojnika i 2 poručnika vojne policije (VP), a koji su imali namjeru pružiti potporu, omogućiti deblokadu i pružiti pomoć opkoljenoj vojarni Stanko Opsenica.
Po zapovijedi iz Zagreba general je pušten u vojarnu isti dan. S njim je otišlo samo pet vojnika, dva časnika i jedno oklopno vozilo dok su ostali kao civili napustili Gospić.
general Trajče Krstevski Načelnik GGS ARM-a
(22.1.1996 – 11.2.2000)
( Obnašao je dužnost glavnog načelnika armije R. Makedonije)
General Krstevski, poznat je široj hrvatskoj javnosti po tzv. Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991. godine kada su njegove postrojbe uspostavile tampon zonu između srpskih pobunjenika i hrvatskih snaga.
Izvedena akcija u to vrijeme bila je veliki uspjeh u moralnom i vojničkom smislu. To je ujedno bila prva zajednička velika akcija hrvatskih branitelja i dragovoljaca u Gospiću, a široj javnosti manje poznata i zapostavljena.
U spomenutoj akciji sudjelovali su pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i Gospić te Snage bojne “Zrinski” iz Zagreba upućeni kao ojačanje malobrojnim , hrabrim i slabo naoružanim gospićkim dragovoljcima. Tridesetak pripadnika specijalne bojne Zrinski pod zapovjedništvom Miljenka Filipovića te pripadnici iz ATJ Lučko, među kojima su bili Mirko Norac, Miro Laco, Damir Škara, Branko Škara, Ivan Drviš i Antonio Lekić na čelu s Borisom Prebegom. Dolaskom na ratno područje isti se priključuju borbenim grupama dragovoljaca ZNG-a i snagama policije iz Gospića pod vodstvom Paje Šimića i Joze Šmuka
Tijekom same akcije presudnu ulogu odigrao je Ferdo Sučić koji je u travnju 1992. godine herojski poginuo u obrani rodnog Livna.
Nakon zarobljavanja prvog jugoslavenskog generala u Domovinskom ratu odmah je reagirala međunarodna zajednica pa su dan kasnije u Gospiću počeli pregovori o primirju i razdvajanju zaraćenih strana. Na pregovorima organiziranim pri posredovanju europskih promatrača koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Waynets sudjelovali su u ime JNA general Andrija Rašeta, pukovnik Petar Čavar (nakon osvajanja vojarne prešao na našu stranu) i major Relja Tomić (zarobljen i razmijenjen), a s hrvatske strane Ante Karić, ondašnji povjerenik za Liku, a time i načelnik Operativnog stožera te Ivan Jarnjak, tada zamjenik ministra unutarnjih poslova. Karićev tajnik Tihomir Orešković bio je prevoditelj. Poslije potpisanog primirja oba su izaslanstva obišla Gospić, Lički Osik, Perušić i druga obližnja mjesta. No, primirje je potrajalo manje od pola sata, upravo onoliko koliko je trebalo nizozemskom veleposlaniku i izaslaniku Europske zajednice Henryu Waynetsu i jugoslavenskom generalu Andriji Rašeti da helikopterima napuste grad. Nakon njihova odlaska počelo je ponovno granatiranje Gospića, na koji je u prosjeku padalo više od tisuću granata na dan. Siloviti napad bio je odgovor na zarobljavanje generala Krstevskog, kao i na činjenicu da hrvatske snage u Gospiću, unatoč zapovijedi iz Zagreba, nisu željele vratiti zarobljene transportere. ( četiri oklopna vozila preko Karlobaga upućuju se u Senj na farbanje – sivomaslinasta boja na oklopnim vozilima promijenila je u maskirnu i četiri BOV-a ušla su u naoružanje hrvatskih snaga području Gospića.). JNA je prijetila da će spaliti cijeli Gospić, poklati sve Hrvate i sve ustaše. Na kraju su zahvaljujući iznimnom junaštvu branitelja bili poraženi. Gospić je bio i ostao nepokorni i nepokoreni grad u Domovinskome ratu i nije postao Bogorodičina palanka.
Dva tjedna poslije hrvatski su vojnici i snage MUP-a – ATJ Lučko na području Karlovca – Slunja zarobili još jednog jugo generala. Zarobljavanje zamjenika zapovjednika 5. armijske oblasti, generala Milana Aksentijevića, medijski je odjeknulo znatno jače te je djelomice zasjenilo uspjeh u Gospiću. Kada su u međuvremenu hrvatske postrojbe kod Slunja zarobile generala “JNA” Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe. Uz posredovanje Gojka Šuška, general Aksentijević je razmijenjen je na zagrebačkom aerodromu za Antuna Kikaša 25. Studenoga.
Kikaš je postao poznat kad je u kolovozu 1991. avionom Uganda Airlinesa pokušao dopremiti lako naoružanje za hrvatsku policiju, ali su avion na zagrebački vojni aerodrom bila prizemljila dva MiG-a JNA. Nakon prisilnog slijetanja na zagrebački aerodrom Kikaša i posadu oficiri JNA pod prijetnjom uperenih pušaka privode, a vojni zapovjednik aerodroma Ljubomir Bajić predaje ga vojnicima uz naredbu: „Sredite to ustaško đubre!” Kikaš je bio uhićen, a oružje oduzeto.
MALO POZNATO O POZNATOME
Samo sedam ih se pridružilo HV-u!
Iako su bili Hrvati i iako im je domovina napadnuta, radije su ostali u JNA: generali Mato Pehar, Jerko Crmorić, Vjekoslav Čulić, Zvonko Jurjević, Ante Karanušić, Mile Kučinić, Marko Kulić, Nikola Mladenić, Mihajlo Pavičić i Đuro Pojer. Jugoslavenska narodna armija službeno je ukinuta 20. svibnja 1992. kada je uglavnom umirovljen veliki dio starog generalskog kadra, iako su neki nastavili s aktivnom vojnom službom i u Vojsci Jugoslavije. U tom razdoblju JNA je imala ukupno 235 generala, od kojih je Hrvata i Srba rođenih u Hrvatskoj bilo 54. Hrvata je bilo 26, njih 20 rođeno je u Hrvatskoj, 3 su rođena u BiH, a po 1 u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu. U obranu Hrvatske uključilo se njih 7: Tomislav Biondić, Josip Erceg, Božidar Grubišić, Josip Ignac, Petar Stipetić, Ivan Štimac, Anton Tus, što znači da su, izuzev spomenutih časnih iznimaka, bili, na žalost, većim dijelom ‘cijepljeni’ protiv virusa hrvatske domovine. Onima kojima je čudnovato da na popisu nisu generali Janko Bobetko i Imra Agotić, potrebno je pojasniti da je prvi još 1971. godine bio isključen iz JNA, a drugi je napustio JNA 1991. u činu pukovnika. Svakako je porazan postotak hrvatskih generala u JNA koji su osjetili potrebu braniti svoj narod i dom od agresije, a još je poraznija ljudska i moralna razina onih koji su se nakon svega bez imalo srama i grižnje savjesti vratili svojim ognjištima nakon što je Hrvatska oslobođena.
Gs Press / Krešimir Tomljenović
