Mi Ličani pomalo smo čudan svijet. Desetljećima smo bili „out“, služili kao likovi u vicevima kada je netko trebao ispasti glup i zaostao. Naše su rakije bile „tak loše i bljak“, škripavac, lička kapa, ruho, običaji, tradicija i sve ostalo, bili su metafore za zaostalost. Stvari su se počele okretati. Baš kao što se okreću janjci na ražnju što ih dotepenci sve više hvale. Više se niti otočani ne hvale pretjerano da je njihova janjetina najbolja na svijetu. Lika se poput neotkrivenog raja polako počela pokazivati u svijetlu svojih neprijepornih vrlina i atributa na koje moramo biti ponosni. Zadnja manifestacije „GORA“ bila je na tome tragu.
U jednom oboru na Trgu S. Radića bila je krava buša s teletom. Pasmina krave što je bila životno važna za stotine tisuća Ličana postala je „out“ kada su se počele uzgajati mliječne pasmine. Kao da su svi zaboravili da je buša skromna u svakom pogledu. Preživljava s manje hrane, može opstati pod otvorenim nebom, a prilikom teljenje ne treba ničiju pomoć. Stari Ličani svjedoče da je steona buša odlazila na ispašu, a vraćala se s teletom koje je bez ičije pomoći donijela na svijet u obližnjem grmu. Bušu su od izumiranja spasili poticaju resornog Ministarstva. Neki su naši sugrađani pokušavali uzgajati i krupne uvozne pasmine ovaca, želeći nakon mjesec-dva držanja prodavati janjce. Ovome se usprotivila priroda, ali i ukusi sladokusaca koji su ubrzo otkrili da se uvozne pasmine ne mogu usporediti s domaćom pramenkom. Rakije su ponovno sve popularnije jer se ispostavile kako su neusporedivo zdravije nego li obojena alkoholna „kemija“. Ima li kraja ovom nizu?
Sirotinjska Lika na sreću je povijest, ali se ipak ponekad treba sjetiti stare pjesme: Da je sir koliki je Zir, da mlika kolika je Lika!
GS Press
