Veličanstveni planinaski lanac, taj „hrvatski Olimp“ nikada nas
nije iznevjerio. Svoju surovu postojanost Velebit pretvara u
vinjete dostojne samo najvećih geomorfoloških sastojina i
nezaustavljive igre majke prirode. Među njima su Dabrovi,
Došen i Crni Dabar, mjesta gdje uglavnom caruje tišina, tek
povremeno osujećena hukom vjetrova.
Vegetacija na Velebitu ponešto kasni jer se većina ovih
sastojina nalaze na tisuću i „kusur“ metara nad morem. Sjene
vegetacije tek se pomaljaju i ocrtavaju na mnogim, skoro
okomitim stjenama. Ovo je carstvo vapnenačkih stijena svih
mogućih i nemogućih oblika.
Ovdje su nekada ranim jutrima odjekivali glasovi pastira,
njihovih stada i pasa. Životna oda hedonizma otjerala je ljude
da bi svoj mikro areal našli negdje drugdje, gdje zime ne traju
7-8 mjeseci. Ili po lički živjeli su „di vuk poruke novi, a lisica
zvoni u podne“!
Da Dabrovi nisu zaboravljeni danas svjedoče tek mjestimični
tragovi terenskih vozila na šturom, sivom makadamu. Tuda su
prošli neki novovjeki nomadi koji su shvatili da surovost
Velebita mora i može biti i nesagledivi sukus ljepote i
posebnosti, flore i faune gdje gospodari mnoštvo endemskih
vrsta. Velebitska degenija tek je jedan ures ovih vrleti.
Ambiciozni i ne pretjerano inteligentni izletnici kidali su degenije
i nosili ih u doline da bi ondje prisvojili njihovu skromnu ljepotu
u svojim okućnicama i vrtovima. Uzalud jer sve te bogate i
posebne biljne vrste rastu samo na velikim visinama, u škrtu
rascjepu neke stjene gdje im listove i cvijetove mrse oluje. Da
bismo uživali u svemu ovome moramo biti tamo i osjetiti jedan
od zadnjih iskona koji se krije u njedrima Velebita.
GS press
