U JEDNO možemo biti sigurni: smrt Nikoll, dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, koja je u obitelji, tamo gdje je trebala naći oslonac dobila fatalne batine, neće promijeniti baš ništa bitno u Republici Hrvatskoj, jer neće srušiti ni HDZ, drže gotovo sve mehanizme vlasti u državi te, uz ostalo, upravljaju i socijalnim službama. Neće, budite sigurni, uzdrmati ni Katoličku crkvu na čijem su idoliziranju biološke, heteroseksualne obitelji utemeljeni mnogi propisi, pa i oni zaslužni za vraćanje malene pokojnice iz obitelji u kojoj je bila sretna u biološku obitelj koja ju je ubila.
Ništa bitno neće se promijeniti
Sustav se ubrzao nakon što je malena preminula – oboje roditelja tereti za četiri kaznena djela zanemarivanja djetetovih prava, a majku, k tome, i za nanošenje teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom. Smijenjen je šef novogradiškog Centra za socijalnu skrb Branko Medunić. Hadezenjara, dakako.
I to je zasad to.
Smrt jedne djevojčice, poput brojnih prethodnih, ali i narednih, sigurni smo, neće dokinuti pogubni partijsko-ideološki monolit. Dapače, već danas čitamo kako je bezveznjak postavljen voljom Andreja Plenkovića na mjesto resornog ministra pokazao “političku volju” za razgovor s udrugama za zaštitu od obiteljskog nasilja. Što je malo manje od ništa, akt izazvan refleksom samoočuvanja bezličnoga birokrate. Nešto bi značilo kada bi ministar, zajedno s kolegama pokazao “političku volju” da dokine pritisak političke volje na svim razinama, pa da partijska iskaznica ne bude uvjet čak i za vođenje socijalne službe. Jedina relevantna politička volja koju bi bezveznjak poput Josipa Aladrovića mogao iskazati bila bi iskazana u formi ostavke. Nju bi već jučer poslao bezveznom šefu Andreju Plenkoviću. No, i u to možete biti sigurni, ostavke neće biti, bezveznjaci poput Aladrovića odlučuju se na takav egzistencijalni rizik samo kada ih natjeraju nadređeni bezveznjaci poput Plenkovića. U državi poput Hrvatske, dječja smrt nije povod za ostavke, kao ni smrti koje su se mogle izbjeći općenito.
Recimo prethodnica bezveznog Aladrovića, bezvezna Vesna Bedeković, nije dala ostavku nakon što je šest nemoćnih ljudi izgorjelo u nelegalnom dijelu staračkog doma ili nakon što je covid-19 poharao starački dom u Splitu i ubio 19 štićenika. A na čelu toga doma bio je i još uvijek jest Ivan Škaričić kojega sa sustavom socijalne skrbi povezuje jedino čvrsta privrženost partiji. Hadezeu, dakako. Partija ga je instalirala na čelo doma nakon što je izgubio izbore u Omišu, partija ga tamo i dalje drži.
Uslijedit će povjerenstva, radna tijela, intervjui…
Mitski će sustav, o čijim se nedostacima sada naveliko debatira po društvenim mrežama, nakon kraće pauze zbog izvanredne situacije nastaviti drobiti živote izravnih i neizravnih žrtava, moralizatori s društvenih mreža već će sutra ili preksutra odletjeti na neku drugu tematsku krošnju i iz nje ispuštati mudre misli o tome što je nužno promijeniti da bi ova država postala rajska oaza u nesretnome svijetu, a aladrovići će imenovati povjerenstva, sastavljati radna tijela i u intervjuima podobnim medijima, obilno plaćenima iz državnoga budžeta, s obiljem samohvale prikrivati manjak želje za ozbiljnom promjenom.
Mračne i grozne stvari događaju se uvijek i svuda. Civiliziranje je dugi proces stavljanja naših životinjskih instinkta pod kontrolu. Plemenski sistem, postavljen po kriteriju podobnosti, u kojem je bitnije čiji si, nego što si i kako radiš, ne može kvalitetno obavljati osnovne zadatke. I neće to činiti ni ubuduće, bez obzira na laži bezveznjaka iz vlasti. A ako mislite da je ovo neumjesno lamentiranje iz pozicije naknadne pameti, odvojite nekoliko minuta i pogledajte koliko smo tekstova o nakaradnosti kompletnog sustava, pa i onog socijalnog, napisali znatno prije nego što je tragedija djevojčice iz Nove Gradiške ušla u naše živote.
Imala je šansu koju je ubila država
Za priču o pokojnoj djevojčici bitno je znati da je imala šansu za kvalitetan život. Razgovarali smo danas nakratko s njezinim udomiteljem, čovjeku čija ljubav i posvećenost nisu bili dovoljni državi. Ona preferira biološku obitelj, čak i onu s dugom poviješću nasilja. Ako već postoje osobe čije instinkte, iz nekog razloga, nije moguće ukrotiti, funkcionalan sustav sputavat će njihove socijalne kontakte. Neće im u ruke dati dvogodišnju djevojčicu i neće mjesecima okretati glavu od onoga što joj se događalo. U priči o malenoj žrtvi Republike Hrvatske najstrašnije je što je šansa postojala, ona je bila tu, stajala je na raspolaganju, ali je zanemarena. Fatalno čiji si opet je bilo važnije od toga kakav si. Zbog toga je malena isporučena tamo gdje je dočekala smrt. A udomitelju više nije do velike priče. Njemu je beskrajno žao.
Za kraj, opet ćemo podsjetiti na kronologiju: majka djevojčice javila se Centru za socijalnu skrb još u rujnu 2018. godine, malo nakon poroda. Zbog nasilnog partnera zatražila je smještaj u sigurnoj kući koju je ubrzo napustila i vratila se partneru. U studenome 2018. godine otišla je majci, a nesretnu djevojčicu ostavila ocu. Otac se javio Centru, a i on i majka su se usuglasili da se malena smjesti u udomiteljsku obitelj. Centar je to proveo. Naredne dvije godine biološki će roditelji povremeno posjećivati malenu kod udomitelja. Odnosi im se poboljšavaju, dobivaju dvoje djece, u Centru vele kako žele da im se vrati kćer smještena kod udomitelja. Stručnjaci Centra zaključuju da je “povratak djeteta u biološku obitelj umjereno rizičan” te predlažu povratak “uz intenzivni nadzor i stručnu pomoć roditeljima”.
I to se dogodilo. Nema veze što je kod udomitelja imala sve što joj je trebalo.
“Joj… Kad bih je zagrlio, ne bih je pustio više nikad. Joj, ne bih je pustio nikad više da sam znao. Ja sam se sakrio kad su je odvodili. Ja sam se sakrio, nisam je mogao gledati kad su je odvodili. Oni su rekli da ona mora ići i gotovo, ja nisam mogao, ona bi i mene gledala, ona ne bi otišla, ja sam se morao sakriti, i supruga. Samo da nas ne vidi. Da bude djetetu najlakše, kad već mora, reko, da joj bude što lakše”, svjedočio je novinarima utučeni udomitelj. Njegove je emocije i ljubav prema djevojčici sustav podredio činjenici biološkog roditeljstva.
Udomitelj curice se rasplakao pred kamerama: Kad bih je zagrlio, ne bih je pustio
Bila je “uredna, očešljana”… Sada je mrtva
Nakon što je vraćena roditeljima, Centar je kontrolirao djevojčicu i isprva bilježio da je “uredna, očešljana, lijepo obučena i urednog razvoja”. Početkom godine, roditelji se počinju žaliti na djevojčicu, govore da sve slabije govori. I radnica Centra, zadužena za obitelj, primjećuje probleme u obitelji i s curicom te u ožujku bilježi da djevojčica treba pomoć. Dan prije nego što će malena završiti u bolnici s teškim ozljedama, majka je dovodi u Centar i traži pomoć. Tijekom boravka u Centru, djevojčica je povratila pa je upućena pedijatru.
Idućega je dana roditelji dovoze u novogradišku bolnicu s teškim ozljedama glave. Malena je prevezena u zagrebačku Kliniku za dječje bolesti, gdje je četiri dana kasnije preminula.
Nećemo generalizirati. Socijalni radnici svakodnevno se susreću sa strašnim tragedijama, rade s delikatnim ljudima. Taj posao je paklen. Ali paklene su i posljedice pogrešnih procjena.
Ovo, međutim, nije priča o jednoj osobi ili jednom propustu.
Problem je veći, širi, vodi do trulih državnih temelja. O tome treba govoriti. Zbog drugih Nikoll, njih se možda još može spasiti. Za nju je, nažalost, prekasno. Otišla je tamo gdje joj Republika Hrvatska više ne može naštetiti.
index.hr
