Samo su epidemiološki uvjeti spriječili građane da proslavom pokažu
koliko drže do 30. svibnja kao svehrvatskog Dana državnosti. Možda se,
kada iduće godine bude svjedočio o tome kakav je odnos građana prema 30.
svibnju, i predsjednik RH odluči čestitati im taj dan.
Premda je Milanović i prošle godine posve otvoreno pokazao nepoštovanje
prema odluci Hrvatskog sabora o 30. svibnju kao državnom prazniku (Zakon
o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj NN
110/19 na snazi od 01.01.2020.) njegov ovogodišnji otvoreni prijezir
prema tom blagdanu još izravnije svjedoči da ne poštuje norme vlastite
države. Za predsjednika je države naime Dan državnosti, kako je izjavio
jučer, praznik kojega je hrvatskom narodu 1991. „nametnuo HDZ“, ili kako
se podrugljivo izrazio, „dan pečenih volova“ !
Nasuprot takvim Milanovićevim ocjenama predsjednik Tuđman je 30. svibanj
opisao kao dan održavanja prvih slobodnih višestranačkih izbora i dan
kada je izabrano vrhovništvo suverene Hrvatske, te je u svom dopisu svim
organizacijama HDZ-a poručio da taj dan treba slaviti kao „dan duhovnog
pomirenja svih koji su se pod različitim zastavama i idejama borili za
slobodu i suverenost hrvatskog naroda sa zavjetom da ćemo svi zajedno i
složno raditi za boljitak i sreću svoje domovine.“
Dakle, ne kao dan pobjede jedne stranke nego kao svehrvatski dan
proslave naše državnosti!
U odnosu sadašnjeg predsjednika RH prema 30.svibnju dva su problema.
Prvi je odnos prema uspostavi predstavničkog tijela hrvatskih građana i
nositelja zakonodavne vlasti. Milanović pokazuje da mu je neprihvatljivo
što je pri konstituiranju prvog demokratskog višestranačkog sabora
predvodnik u borbi za demokratizaciju društva te najdosljedniji
zagovornik vizije samostalne hrvatske države bila Hrvatska demokratska
zajednica. I takvom svom političkom stavu, na kojega ima pravo,
podređuje nešto na što nema pravo, a to je ignoriranje državnog
blagdana. Primjenom takvog kriterija i druge ključne odluke Hrvatskog
sabora u procesu našeg osamostaljenja mogle bi se interpretirati kao
„HDZ-ove odluke“ (obzirom da je politički nositelj tih odluka bila
HDZ-ova saborska većina) i biti osporavane kao „stranački akti“. Moglo
bi se to činiti i sa bitnim odlukama prvog hrvatskog predsjednika koji
je za vrijeme svog mandata, što je Ustav tada dopuštao, obnašao i
dužnost predsjednika HDZ-a. Što je sa nedavno obilježenim Danom Hrvatske
vojske, Dana Hrvatske kopnene vojske i ustrojavanjem Zbora narodne
garde, kojega Predsjednik Milanović priznaje kao blagdan? Može li netko
od nositelja državne vlasti sutra dovesti taj blagdan u pitanje
„argumentom“ tadašnje velikosrpske politike da je to zapravo bio dan
kada je HDZ osnovao svoju „stranačku vojsku“? I tko je tom logikom
izvojevao pobjedu u Domovinskom ratu: hrvatska ili stranačka vojska?
Drugi je formalno-pravni odnos prema zakonu kojeg je donio Hrvatski
sabor. On je kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo 30. svibanj
proglasio Danom državnosti i državnim blagdanom. Osobni pogledi i
interpretacije novije hrvatske povijesti to ne mogu dovesti u pitanje.
Zato je zabrinjavajuće što to čini predsjednik RH koji je svojom čašću
prisegnuo da će se kao hrvatski državni poglavar držati Ustava i zakona.
Zbog toga se, kada već drugi put zaredom odbija građanima čestitati Dan
državnosti, predsjednik RH odmiče od uloge institucija nadstranačkog
čimbenika našeg političkog i društvenog života tezakona kojeg je donio
Hrvatski sabor. Ignoriranjem ovog, kao i bilo kojeg drugog zakona,
predsjednik RH prestaje biti čuvar ustava i zakona i utire put njihovom
derogiranju.
Mario Kapulica
Predsjednik Zajednice Utemeljitelja HDZ-a „dr. Franjo Tuđman“
