Kao u pjesmi „Notturno“ najvećeg hrvatskog boema Tina Ujevića scene koje nam u ovo doba godine pružaju velebitski pejzaži i Visočica stvaraju osjećaj kao u stihu „umrijet ću noćas od ljepote“!
Nad bijelim tepihom je tek mnoštvo ogoljelih stabala što nam bez lišća pokazuju inače skrivene, utabane planinarske meandre. Bura bezbrižno dominira i vječno gura po svome, mrsi ogoljele grane. Nigdje živa stvora, samo tragovi medvjeđih šapa potvrđuju da se tu oko nas ipak događa život. Skriven i mističan, u očekivanju novoga ciklusa renesanse flore i faune. Unač sadašnjem spokoju već za koji dan scene koje gledate savim će nestati jer će zelenilo opet zagospodariti krajobrazom. I tako već milijunima godina. Iako mi, mali i slabašni stvorovi, uporno mislimo da smo kraljevi cijelog Univezuma.
GS press
