Na današnji dan 1896. godine u Zagrebu je u 73. godini života umro dr. Ante Starčević, utemeljitelj državotvorne misli, čovjek koji je u svojem političkom radu predskazao današnju Hrvatsku.
Ante Starčević rođen je 1823. godine u Velikom Žitniku kod Gospića, od oca Jakova Starčevića i majke Milice, udovice Čorak iz Široke Kule. Pučku školu pohađao je u Klancu, a od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević, jezikoslovac i poliglota i dajemu poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i žestoki protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina, izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. biva prmoviran u doktora filozofijskih znanosti.
Bio je Veliki bilježnik Riječke županije gdje je prvi puta izabran u Hrvatski sabor, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti, odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. Tako je gradio temelje za osnivanje Stranke prava koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti “dok bude pod Austriom-Madjarijom”. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema “umišljotini koja se zove Austrija, u kojoj su se vlade i vladari urotili protiv narodima”. Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu. Godine 1863. Starčević je opet zatvoren. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno se našao u zatvoru, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine.
Starčevića su godinama klerikalci napadali kao “buntovnika, neznabožca, anitkirsta koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše “Isusovci i Austrija, a u puku zapadne crkve, gdje potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa.”
Ono što je posebno obilježilo život Oca Domovine je nevjerojatna skromnost. Imao je dvije strasti: duhan i knjige. Starčević je u većini svojega života imao prigode postati bogataš, ali je uvijek isticao da je njegovo bogatstvo ljubav prema hrvatskoj domovini, svojemu narodu i državotvornoj misli. Nebrojeno puta su ga proglašavali najpoštenijim bilježnikom, čovjekom koji po cijenu života ne bi uzeo ono što mu ne pripada. Prema vlastitoj želji pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen 1903. godine iako je Starčević netom prije smrti tražio skromnu sahranu uz nekoliko nazočnih prijatelja i grob sa skromnim križem na kojemu će biti jedino njegovo ime.
Gs Press / c.p.L.O.
