U srijedu, 14. veljače 2018. na Pepelnicu ili Čistu srijedu vjernici Gospića započeli su Korizmu i hod prema slavlju Kristova uskrsnuća obredom pepeljenja i sv. misom koju je u gospićkoj katedrali u 18,00 sati predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu sa svojim tajnikom i kancelarom biskupije preč. Mišelom Grgurićem i župnikom preč. Mariom Vazgečem. Vjernici su se okupili u većem broju, a također prvopričesnici, krizmanici i ostala djeca i mladi. Pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem Franje Puškarića.
Biskup Križić je u propovijedi pozvao vjernike da tijekom Korizme slušaju Božji zov upućen im po proroku: Vratite se k meni svim srcem svojim te nastavio: „ Iz ovog možemo zaključiti da postoji i neko vraćanje k Bogu koje je površno, deklarativno, koje ne mijenja život. Isto tako postoji i molitva Bogu u nekim teškim životnim situacijama, ali to ne znači da se osoba vratila molitvi. Kada prođu teške situacije osoba zaboravlja na molitvu i svoj odnos s Bogom.
Postoje često, neki samo vanjski znaci odnosa s Bogom koji ne pokazuju da se osoba u nutrini promijenila, da se obratila. Bog s takvom promjenom nije zadovoljan. Isus sam opominje narod riječima koje je Bog uputio po proroku: Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene (Mt 15,8). Zato i poziv: Vratite se k meni svim srcem svojim. Ali, kako promijeniti srce?
Izgleda da i starozavjetni duhovni pisci ne znaju odgovor na to pitanje. Oni prenose Božji poziv čovjeku da promijeni svoje srce, ali ne znaju jasno reći kako to učiniti. Čuli smo i poziv u prvom čitanju: Razderite srca a ne halje svoje, ali nije jasno što to, zapravo znači. Treba znati da srce starozavjetnog čovjeka ima daleko šire značenje od onoga koje mu daje naša kultura. Kod nas danas srce uglavnom, simbolizira organ ljubavi, dobrote, finoće. Za biblijskog čovjeka srce je organ s kojim se razmišlja, s kojim se gleda, organ koji pomaže u razumijevanju mnogih stvarnosti, organ u koji se pohranjuju sjećanja čovjeka. Srce je također središte inteligencije, volje i ljudske odluke. Zato, kada Biblija govori o ljudskom tvrdom srcu, govori zapravo, o ljudima koji ne mogu razumjeti glas istine, o ljudima koji ne vide stvarnost kakva je, ljudima koji su nesposobni čuti glas Božji, nesposobni činiti dobro i biti vjerni dobru. I zlo je predstavljeno kao stvarnost koja je uvijek usko vezana uz ljudsko srce. Zlo pospješuje tvrdoću ljudskog srca i njegovu deformiranost.
To potvrđuje i Isus u svojim raspravama s farizejima i književnicima o tome što je čisto, a što nečisto, što se smije jesti, a što ne smije. Isus cijeli naglasak stavlja na nutrinu, na srce, pa kaže: Što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to onečisti čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To kalja čovjeka (Mt 15,19-20). Stari zavjet suočava se s tim čovjekovim vječnim problemom sadržanim u pitanju: kako formirati ljudsko srce da ono bude uvijek sposobno izabrati dobro? Odgovori na ovo pitanje su više simbolični nego li konkretni. Tako imamo poziv narodu da obreže svoje srce (Pnz 10,16). Prorok Joel poziva da se razdere srce (2,13). Proroci osjećaju da sa srcem treba nešto učiniti, ali ne znaju jasno reći što.
Postoji opće uvjerenje da je teško upravljati vlastitim srcem, teško mu je dati trajno dobar smjer. To i sam Bog potvrđuje po proroku: Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne. Ja, Jahve, istražujem srca (Jr 17,9). Sveti pisci teoretski znaju kako zaštiti srce od zla. Na pitanje: Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?, dolazi odgovor: Čuvajući riječi tvoje, tj. tako da pohrani u srcu riječi Božje (Ps 119,9-11). Međutim, sveti pisci vide da nije dovoljno samo tako to reći, jer u praksi to ne ide, unatoč nekada dobroj volji. Sveti pisci jasno uviđaju da je to nemoguće učiniti bez posebne Božje pomoći. Zato slijede vapaji kao što je ovaj: Na usta mi Jahve stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih. Ne daj da mi se srce zlu prikloni (Ps 141,3-4). Nakon ovoga dolazi i Božje obećanje: Dat ću vam novo srce, nov Duh udahnut ću u vas (Ez 36,26).
Bog navješćuje velik dar Duha Svetoga koji će čovjeku dati moć da usmjeri svoje srce prema dobru. Hoće li se to dogoditi, odgovornost je na čovjeku. Čitamo u Knjizi Sirahovoj da Bog govori čovjeku: Ako hoćeš možeš držati zapovijedi. U tvojoj je moći da budeš vjeran (15,15). Ovo znači da čovjek, uz Božju milost, može biti dobar, može biti vjeran Bogu. Milost Božja preobražava čovjeka ako s njom surađuje. Bez posebne Božje milosti ljudsko srce će se deformirati, upit će u sebe sklonost prema zlu. Ovo ne znači da čovjek ne može griješiti, nego da grijeh s njim ne može ovladati. Srce čovjeka može tu i tamo prevariti, ali čovjek i pored toga može ostati na putu istine i života. Sveti Pavao bio je čovjek preobražen Božjom milošću, ali se žali da unatoč tome učini ponekad nešto što mrzi (Rim 7,15…). Međutim, Pavao se protiv toga bori, on ne pristaje da zlo boravi u njemu, iako ga zlo ponekad prevari. Zapravo, tu je bit poruke. Mi ljudi, dok smo putnici na ovoj zemlji, uvijek ćemo ostati grješnici, uvijek ćemo u sebi nositi neke mane. Ali važno je da se mi protiv toga borimo. Dok se borimo protiv zla nije nas pobijedilo. Ono neće ovladati našim srcem.
Stoga, i čin pepeljenja koji obavljamo na ovaj dan, naše je obećanje Bogu da ćemo se boriti protiv zla, bit ćemo Bogu vjerni, slušati njegov glas i vršiti njegovu volju. Bog ne očekuje da budemo bez grijeha, ali očekuje da se borimo protiv grijeha, da nam ne postane svejedno kada je u pitanju grijeh. Najgore je kada osobu više grijeh ne uznemiruje i ne žalosti, kada joj je svejedno. S takvim životom osoba malo po malo i zavoli grijeh.
Isus govori narodu da je on Svijetlost, došao na svijet, ali su mnogi više voljeli tamu nego svijetlo. Vidimo, nije problem u tome što će nas ponekad tama zaskočiti, nego je problem kada čovjek tamu, odnosno zlo, zavoli. Korizma je posebno milosno vrijeme u kojemu smo pozvani boriti se protiv zla koje uvjetuje naš život. Bog nam u ovom milosnom vremenu posebno pomaže. Zato nas Pavao, u poslanici koju smo čuli, opominje: Evo sad je vrijeme milosti. To je vrijeme u koje Bog izlazi u susret našim prošnjama. Apostol nas u poslanici Hebrejima poziva: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda (4,7).
Primimo k srcu taj Božji poziv, dopustimo mu da oblikuje i usmjeri naše srce prema dobru. Bit će ljepše nama, a i svima koji s nama žive“, završio je biskup Križić.
Gs Press / s.Robertina Medven / Župa Navještenja BDM Gospić
