IKA,
Gospić, 17. 2. 2021.
PEPELNICA U GOSPIĆKOJ KATEDRALI
U srijedu, 17. veljače 2021. proslavili smo u našoj gospićko-senjskoj katedrali Pepelnicu i ušli u četrdesetdnevno pokorničko vrijeme – korizmu. Sv misu i obred pepeljenja predvodio je naš biskup Zdenko Križić. Koncelebrirali su domaći župnik Mario Vazgeč i župni vikar Domagoj Tujmer. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Vjernici su se okupili poštivajući određene mjere Stožera.
Biskup se u propovijedi osvrnuo na značenje riječi Čista srijeda ili Pepelnica, i nastavio:
„Posipanje pepelom popraćeno je rečenicom koja ima dvije varijante:
1.‘Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.‘ To su riječi uzete iz Knjige Postanka koje čovjeku posvješćuju kako je krhak njegov život na zemlji i potiču ga da mora razmišljati o prolaznosti života i posvetiti veću pozornost Bogu i vrjednotama koje ne umiru i koje su jamstvo vječnosti.
Čovjek ne smije svojim životom ignorirati ili negirati Boga i tako praviti bogom samoga sebe. Takav čovjek koji ne razmišlja da je prah pred Bogom, nego od sebe pravi božanstvo, spoznat će jednom, da je ‘gol’, da je prah, ali to može biti prekasno.
Povijest poznaje velik broj ovakvih osoba koje su, promatrajući kako se njihovo umišljeno božanstvo pred smrt urušava i pretvara u prah i pepeo, završile u očaju.
Biblija nas na tu istinu o krhkosti čovjeka podsjeća na mnogim mjestima da je ne bismo zaboravili i udaljili se tako od svoga Stvoritelja. Ljudi snažnog iskustva Boga bili su duboko svjesni te istine. Tako Abraham za sebe veli da je u odnosu na Boga samo ‘prah i pepeo’ (Post 18, 27). To isto ponavlja i Job proživljavajući teško stanje svoje patnje (30,19). Mudri Sirah, promatrajući bahatost mnogih ljudi, izjavljuje kako su svi ljudi samo prah i pepeo (17,32) i da je bezumno biti bahat u životu.
Čovjek, posipajući se pepelom, svjedoči svoju malenost pred Bogom i istovremeno mu pokazuje želju da bude bolji, da mu bude vjerniji. Bogu je uvijek draga čovjekova poniznost i zato On ponizne uzvisuje, a silne zbacuje s njihovih umišljenih prijestolja, kako pjeva Marija u svojoj pjesmi nazivajući sebe neznatnom sluškinjom Božjom. Čovjek poniznosti koji Bogu pokazuje želju da bude bolji privlači Božje simpatije, Božju ljubav, unatoč svoje krhkosti.
- izričaj pri posipanju pepelom glasi: ‘Obrati se i vjeruj evanđelju.’ Ove riječi nemaju značenje da smo mi nevjernici, ili da smo samo neki pokvarenjaci, nego je ovo poziv na trajno obraćanje dobru i boljem. Netko može biti dobar čovjek i dobar vjernik, ali opet ima u sebi podosta toga što treba odbaciti, čega se treba osloboditi. Bog od nas traži da stalno postajemo bolji i na taj način sve sličniji njemu.
Ne smijemo nikada doći do uvjerenja da smo dovoljno dobri, da možemo prekrižiti ruke i ne ulagati napor da postajemo bolji. To je znak ići unatrag, nazadovati. Čovjek ne može ostati na istom mjestu: ili ide naprijed ili klizi natrag. Bog želi da uvijek idemo naprijed i rastemo u krjepostima.
Kada govorimo o korizmi uvijek je ona povezana s pozivom na zauzetiji život na planu krjeposti te svih ljudskih i kršćanskih vrjednota. U Korizmi se redovito govori o postu, pokori, odricanju, žrtvi. Koji je smisao svega toga?
Post i svaka druga pokora nemaju smisao sami u sebi. Naglasak je na zauzetosti života u stjecanju vrijednosti i oslobađanju od sjena zla. Nema oslobođenja od zla bez napora, bez žrtve, bez odricanja. Odricanja su dokaz da čovjek može vladati sobom, da s njim ne vladaju samo naravni instinkti, nego je u njemu jak duh. Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je mladima na susretu u Splitu: ‘Ne vjerujte onima koji vam daju laka obećanja. Bez žrtve i križa nema velikih postignuća.‘ Svi mi znamo da je ovo velika istina. Ako se čovjek želi osloboditi bilo koje mane, to ne ide samo od sebe. Potreban je ne mali napor i ne mala žrtva. I to se ne događa preko noći, nego upornim i dugotrajnim naporom i vježbanjem. Ima toliko onih koji bi htjeli postati bolji, koji bi se htjeli osloboditi neke mane, ali nemaju ustrajnosti. Bore se jedan dan, a onda lako odustanu s uvjerenjem da im je to nemoguće. Nije nemoguće, zato što nam tada sam Bog pomaže svojom posebnom snagom. Ali opet, to se ne postiže bez našeg uloženog napora.
Nažalost, ima puno onih koji i ne pokušavaju. Uvjere se unaprijed da ne mogu. Nisu spremni s određenim žrtvama platiti cijenu vrijednih postignuća. Tako, kada se u korizmi govori o postu, molitvi, milostinji – djelima ljubavi, sve to ima za cilj ostvarenje određenih evanđeoskih vrijednosti, rast u vjeri, nadi i ljubavi. To je temeljni cilj korizmene pokore. Jer što koristi nekome ako posti, a ne postaje ni malo ljubazniji, uslužniji, strpljiviji, pošteniji, itd? U Bibliji nalazimo mnoga mjesta gdje Bog napada ovakav post ljudi. Tako prorok Izaija donosi riječi naroda koji govori: ‘Zašto postimo, ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’ (Iz 58,3). Narod se, zapravo, buni što ih Bog ne nagrađuje zbog njihovog posta i njihovih žrtava. Bog im po proroku odgovara: ‘Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne pòstite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji ?’ (Iz 58, 4-5).
I Bog ih dalje opominje: „Ovo je post koji mi je po volji: kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola… Tad će sinut’ poput zore tvoja svijetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’, kad zavapiš reći će: ‘Evo me’!“ (Iz 58,6-9).
Vidimo Bog traži od čovjeka post po kojem će čovjek postati darežljiviji i osjetljivi za potrebe svoga bližnjega, napose siromaha.
Jednako tako Bogu se ne sviđaju ni žrtve ni molitve koje narod prikazuje, a ne mijenjaju mu život. Zato ih po proroku pita: ‘Što će mi mnoštvo žrtava vaših? … I onda naglašava što trebaju činiti: ‘Prestanite mi nositi ništavne prinose … Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti. Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.’ (Iz 1,11-17).
Dakle, post, molitva, milostinja: trebaju čovjeku pomoći da bude uljudniji prema drugima, da raste u dobroti, ljubavi, uslužnosti, strpljivosti. Zato se u liturgijskim molitvama tijekom korizme stalno ponavljaju ti primarni ciljevi posta, pokore i molitve. Tako u mnogim misnim molitvama molimo: ‘Gospodine, prati svojom dobrotom pokornička djela što smo ih započeli. Što izvana činimo, nek’ bude izraz unutarnjeg obraćenja.’ Ili u drugoj molitvi: ‘Posveti nam Gospodine post ovom žrtvom. Pomozi da vanjskoj korizmenoj pokori odgovara pravo obraćenje srca.’
Draga braćo i sestre, ovo su ciljevi korizmenog vremena, našeg odricanja, naše molitve i drugih žrtava. Neka nam sve ovo pomogne da postanemo malo bolji na onom području života gdje ne funkcioniramo dobro.
Svatko od nas dobro zna gdje su te naše slabe točke. Ne znači da ćemo se svega toga osloboditi i sve to svladati. Ali, ako barem malo učinimo naš život boljim, bit će to velika radost Bogu, a osjetit će to i oni koji s nama žive ili na bilo koji način surađuju. Amen.“
s.Robertina Medven
