Radosni smo što danas možemo predstaviti dvije knjige od pokojnog biskupa Bogovića koje je on priredio, ali nažalost nije dočekao njihovo tiskanje.
S ovim predstavljanjem želimo još jednom iskazati poštovanje i zahvalnost ovom neumornom radniku i znanstveniku, domoljubu i prvom biskupu novoosnovane Gospićko-senjske biskupije.
Stoga od srca pozdravljam i zahvaljujem ponajprije onima koji su najviše učinili da ova vrijedna djela biskupa Bogovića budu dostupna našoj javnosti. To su oni koji će ta djela večeras i predstaviti: dr. sc. Ante Nazor, naš poznati povjesničar i ravnatelj „Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata“; dr. sc. Ivica Mataija, prof. hrvatskog jezika i književnosti, ravnatelj „Državnog arhiva u Gospiću“; Prof. Franje Puškarić, teolog i povjesničar, te dugogodišnji najbliži suradnik biskupa Mile; Prof. Mate Rupić, viši arhivist, pomoćnik ravnatelja „Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata“.
Želim posebno pozdraviti još neke od vrlo bliskih suradnika biskupa Mile kada je u pitanju izdavaštvo, koje je on često sa zahvalnošću spominjao, a to je prof. dr. Ante Bežen.
Pozdravljam župana Ličko-senjske županije gospodina Ernesta Petrya, i gradonačelnika grada Gospića gospodina Karla Starčevića, sa njihovim suradnicima.
Ovdje ću morati stati iako mnogi od vas, ovdje nazočnih, zaslužuju da budu spomenuti, ali bi nam to oduzelo puno vremena. Zato vas sve skupa iskreno pozdravljam i zahvaljujem da ste došli i na taj način iskazali svoje poštovanje ovom velikom čovjeku i znanstveniku koji je itekako zadužio ovaj kraj.
Pred nama su dvije knjige biskupa Bogovića izišle poslije njegove smrti. Knjigu „Ljudi i događaji na mom životnom putu“, koja je u određenom smislu jedna njegova sažeta autobiografija, on sam je predao u tisak, a malo iza toga je pogođen opakom bolešću Covid 19 zbog koje je, za manje od dva tjedna, preminuo i nije dočekao njezino izdanje.
U isto vrijeme je imao gotovo posve pripremljenu za tisak i drugu knjigu pod naslovom „Zapisi svećenika o Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije“. Ovo dovoljno govori koliko je ovaj čovjek radio, istraživao, prikupljao, pisao, stvarao.
Autobiografija biskupa Mile nema sličnosti sa mnogim autobiografijama, koje su najčešće prožete nastojanjima i željom autora da sebe prikažu u onom svijetlu u kojem žele da ih drugi gledaju i da kao takvi ostanu u njihovu sjećanju. Često su to naglašeno subjektivni prikazi koji u mnogo čemu odudaraju od objektivne istine.
Kod biskupa Mile to nije slučaj. On opisuje događaje iz svog života onako kako su se dogodili, ne skrivajući nikada i svoje vlastite sjene iz tih događaja.
Bio je čovjek koji nije volio, ne samo neistinu, nego niti polu istinu. Zanimala ga je samo istina, bez obzira kome išla ili ne išla u prilog. Često je znao, bez ikakvog kompleksa, ispričati događaje u kojima je ispao smiješan ili, kako je on znao reći: „glup“. To je karakteristika osoba koje su sigurne u svoje vrijednosti i ne boje se da će, zbog nekog kiksa, izgubiti na ugledu.
Nikada mu nije bilo teško pohvaliti ili istaknuti vrline i vrijednosti drugih osoba, koje je stavljao ispred sebe, i kojima je sveto zavidio. Bio je pun duhovitosti i humora, a kako je najljepši humor onaj na svoj račun, on nas je, na taj način, svaki dan kod objeda nasmijavao i zabavljao.
I ova njegova autobiografija jasno pokazuje kako je taj čovjek u svom životu najviše učio od samog života. On je događaje svoga života neprestano meditirao, vrednovao i pretvarao u iskustvo. Kao da je uvijek tražio neku konkretnu poruku koju mu je Bog htio dati preko određenih događaja, bez obzira na vremenski odmak.
Tako je nekako promatrao i one najtragičnije događaje iz Drugog Svjetskog rata, kojih se sjeća kao dijete, a napose događaje iz Domovinskog rata. Njegovi spisi iz tog vremena pokazuju njegovu trijeznost i razboritost, te njegovo proročko gledanje unaprijed na ono što će sigurno doći, iako se još ne nazire, i zašto je potrebno početi se na vrijeme pripremiti.
Već 1992 on piše, pozivajući ljude Crkve, da narod počnu duhovno pripremati na povratak. To je vrijeme u kojem je neprijatelj bio daleko nadmoćniji, a konkretna pomoć svijeta se nije naslućivala, zbog čega su mnogi gubili svaku nadu u povratak. On ta tragična događanja ne želi promatrati samo kao zlo, nego i kao priliku. U Zvonima iz 1992 piše: „Od izuzetne je važnosti, što u ovim okolnostima nije lako, da se ljudi duhovno obnove i okrijepe“.
Bio je svjestan opasnosti da tragična događanja zatruju dušu naroda, jer bi tada posljedice biti puno bolnije i od samoga progonstva.
Nije se, niti u najdramatičnijim trenutcima toga vremena, dao obeshrabriti, a još manje dopustiti da ga zarazi mržnja i želja za osvetom. Sve je činio da i druge zaštiti od tog zla. I u tim okolnostima je vjerovao u moć praštanja i izmirenja, u pobjedu dobra nad zlom.
U tom vremenu kada su svi, i s razlogom, govorili o zloći i pokvarenosti onih drugih koji ubijaju i progone, ruše i pale, biskup Mile je sve činio da zbog toga, kao narod, ne izgubimo iz vida i svijest o vlastitoj grešnosti i potrebi kajanja. Piše on te iste 1992:
„Dakako da će biti potrebno uočavati i vlastite greške. Nisu Hrvati i katolici imuni na njih. Pretjerivanje u optužbama ometa čovjeka da uvidi i prizna stvarnu krivicu… Opraštanje i ne bi moglo biti iskreno ako ne uključuje i svijest o potrebi da se i nama oprosti. A bilo je i u našim redovima glasnogovornika čije riječi nisu ukazivale na skladan suživot sa Srbima. I one su utjecale na rast međusobnih nepovjerenja i strahovanja. Istinu i tu treba slijediti. Imamo pravo na nadu da će istinu o ovom ratu ljudi moći doznati što prije. Da je ona bila prezentirana i prihvaćena o onom prethodnom (ratu), vjerojatno ne bi došlo do ovakvih strahota kojima smo sada svjedoci.
Mnogi sa strahom govore da su ovi naši prostori prožeti u ovom ratu jednom velikom, razornom i nabujalom mržnjom. Svi smo na svoj način osjetili na svojoj koži silinu te opake nemani. Ali jasno je da ona nije društvo u kojem trebamo ostati, ni temelj na kojemu možemo graditi budućnost. Jedan naš pjesnik je nad grobom svoga prijatelja uskliknuo: ‘Svijet je bogatiji za jednu ranu!’ Sve patnje koje je naš narod proživio jesu jedna velika rana na tijelu Hrvatske. Nadajmo se da će ta rana oplemeniti našu domovinu i njezine žitelje i oduzeti snagu silama mraka“.
Kad ovo čujemo onda postajemo svjesniji koliko je bilo nepravedno i zlobno ovoga čovjeka proglašavati nacionalistom, ekstremistom, ili sličnim epitetima. On je bio istinski domoljub, ali uvijek sa istinom evanđelja u ruci.
Čvrsto je vjerovao u Isusove riječi: „Istina će vas osloboditi“. Zato je gorljivo prianjao uz tu istinu, bio glasnik te istine i tu istinu svojim spisima naviještao i širio.
Ono što je mnogima, kojima je ideologija bila mjerilo svega, smetalo kod njega što je on mnoge istine iznosio ne gledajući na to da li je to zgodno ili nezgodno vrijeme. On nije priznavao nezgodno vrijeme za istinu. On u tom smislu nije nikada prihvatio nametnutu šutnju nekim istinama. On će ih iznositi i onda kada će mnogi drugi, iz konformizma, o njima šutjeti.
Mnoge su od tih istina, koje je on iznosio, uznemiravale konstruktore laži. Stoga kada na te istine nisu imali argumentirane odgovore s kojim bi ih mogli pobijati, onda su njihovi odgovori bili: etiketiranje, difamiranje i šikaniranje.
Usprkos svemu tome biskup Mile se nikada nije pokolebao. On se s tim znao nositi i nikakva ponižavanja ga nisu mogla zaustaviti da bude glasnik istine i neumorni razotkrivač nataloženih laži komunističke propagande koja je silom nametala svoje istine koje se nisu smjele dovoditi u pitanje. Ti isti su neumorno proizvodili i dobro nagrađivali svoje „znanstvenike“ koji su trebali biti u službi njihovih istina. Nositelja tih nakaradnih istina ima i danas, i oni se neće dati lako iskorijeniti, ali je važno da nam ne ponestane glasnika istine, onih koji će biti spremni za istinu se boriti, za nju trpjeti, istinu svjedočiti pa bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. Hvala lijepa na pozornosti!
Gs Press
