Otočac, (IKA),
20.1.2021.
PROSLAVA SVETIH MUČENIKA FABIJANA I SEBASTIJANA U OTOČCU
U srijedu, 20. siječnja 2021. na blagdan svetih mučenika Fabijana i Sebastijana suzaštitnika župe, zaštitnika Gacke doline i grada Otočca, u župnoj crkvi Presv. Trojstva u Otočcu, u 11 sati, svečanu sv. misu predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.
Biskup je izrekao sljedeću propovijed: „Slavimo blagdan svetih Fabijana i Sebastijana, mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva i bez obzira na vremenski odmak, mučenici uvijek iznova oduševljavaju i ostaju nam trajno nadahnuće i to stoga, što su bili kršćani koji nisu živjeli neko polovično ili površno kršćanstvo, nego kršćanstvo u svoj svojoj punini. Kada su upoznali Isusa, sve drugo bilo im je nebitno. Prihvatili su Isusa i njegovu Radosnu vijest svim srcem, do spremnosti da za njega dadu sve, pa i sam život. Oni su nam trajna poruka: ne budi osrednji kršćanin; ne budi kršćanin koji vjeruje u Isusa, ali ne živi po njegovom evanđelju; ne budi kršćanin koji će u svim delikatnim situacijama zatajiti da je vjernik. Čuli smo iz evanđeoskog odlomka kako Isus one koji će ga zatajiti pred ljudima upozorava, da će se on i njih odreći pred Ocem nebeskim.
Mučenici nam govore da je za vjeru potrebno i nešto trpjeti, ako ne život dati, a onda svakako podnijeti muku i poniženja. Apostol Pavao naglašava da će oni koji žele biti vjerni Bogu, zbog toga biti i progonjeni. Progonstva kršćana nisu završila sa slobodom koju je car Konstantin dao kršćanstvu 313. godine. I danas u svijetu ima veliki broj kršćana koji trpe progonstva i mučeništva. Organizacija Open Doors (Otvorena vrata), koja brine o progonjenim kršćanima u svijetu, objavila je na početku ove godine da je u 2020. u svijetu bilo više od 340 milijuna kršćana koji su zbog svoje vjere doživjeli visoki stupanj progonstva ili diskriminacije i to čak u 74 zemlje svijeta. Tako je kršćanstvo najprogonjenija od svih vjera na našem planetu.
Zajedno s progonom raste i broj ubijenih kršćana zbog njihove vjere. Konkretno, u svijetu u 2020. godini ubijeni su zbog vjere 4761 kršćanin, što bi značilo da je u prosjeku 13 Kristovih vjernika za njega dalo život svakog dana u prošloj godini. A da ne spominjemo one koji su mučeni po zatvorima ili na druge načine.
Biblijska Knjiga Mudrosti, iz koje smo slušali odlomak u prvom čitanju, izjavljuje da su duše pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Što ovo znači? Da one koji vjeruju u Boga ne dotiče muka nikakva? Ne, nego, njihove duše ne dotiče muka nikakva. Duševne boli znaju biti puno gore od onih tjelesnih. To znači da osoba koja živi s Bogom u duši nosi mir, nadu, pouzdanje, pa i onda kada je situacija iznimno teška.
Blaženi Alojzije Stepinac je za svog suđenja i ponižavanja samo ponavljao: „Moja je savjest mirna.“ Vidjelo se kako on dominira u onim teškim okolnostima. Njega nije briga hoće li ga bezbožna vlast osuditi na smrt, dugotrajnu robiju ili ga osloboditi. On je u duši miran i to je njegova snaga.
Sveti Fabijan i Sebastijan mogli su izbjeći mučeništvo. Bilo je dovoljno zanijekati Isusa. Ali stanje njihove nutrine nije im to omogućavalo. Bilo im je lakše podnijeti mučeništvo nego se odreći Isusa. Snaga s kojom su to mogli bila je u njihovoj duši, u njihovoj nutrini. To je neopisiva snaga koja dolazi od Boga, a ne od ljudskih sila. Zato Isus svojim učenicima veli: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Najtragičnije je za čovjeka ako ostane bez duše, kada zatruje svoju nutrinu, deformira svoje srce. Takvi ljudi ne razumiju tajne duše. Knjiga Mudrosti za takve veli da oni, gledajući mučeništvo pravednika, vide to samo kao nesreću. Čitamo: „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“
Bezbožnicima je neshvatljivo te čak i ludost, da su pravednici u miru i u samom mučeništvu. Ljudi koji nisu sposobni gledati neke stvarnosti očima srca i duše, ne mogu ih niti razumjeti.
Zar i danas mnogi, promatrajući život patnika i siromaha, ne postavljaju pitanje: koji je smisao takvog života? Neki čak za takve govore kako bi bilo bolje da se ni rodili nisu, ili da su prije umrli nego što su upoznali patnju. I to je znak da se neke stvarnosti gledaju samo ljudskim očima, a ne onim dubokim unutarnjim pogledom koji vidi mistične stvarnosti. Nije patnja besmislena u ljudskom životu. Kada bi bila besmislena sigurno je ne bi prihvatio Sin Božji. Patnja se, međutim, ne može razumjeti samo običnom ljudskom logikom, nego unutarnjim pogledom srca.
I u Isusovoj patnji mnogi su vidjeli samo nesreću, tragediju, ali bilo je i onih koji su ga u patnji na križu prepoznali kao Sina Božjega. Kako su moguća tako različita viđenja jedne te iste stvarnosti? Odgovor je samo jedan: razlika je u nutarnjoj stvarnosti svake osobe: razlika je u stanju duše i srca svake pojedine osobe. U ovom kratkom evanđeoskom odlomku Isus dva puta ponavlja učenicima: „Ne bojte se!“ Isus zna da će učenici imati poteškoća i trpljenja zbog vjere u njega, ali neka se ne boje jer on je s njima. On im daje jamstvo svoje blizine.
Apostol Pavao nabraja tolike svoje patnje koje je podnio zbog evanđelja, pa nam se, slušajući ga, spontano nameće pitanje: „kako je mogao sve to izdržati?“ U Drugoj poslanici Timoteju on odgovara na to pitanje vrlo jednostavno: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio…“(2 Tim 4,10). Tu istinu svjedočili su svi mučenici. Isus je bio s njima i zato im nije bilo ništa nemoguće.
Svaki kršćanin trebao bi doživjeti iskustvo Isusove blizine i njegove zaštite, da patnje našega vremena i svoju patnju zna prikazati Bogu u ljubavi i strpljivosti, jer će tada doživjeti tu izvanrednu Božju snagu koja je puno jača od svake vrste patnje. Nažalost, mnogi u patnji samo psuju i proklinju i ona im je tada još teža.
Biskup je propovijed završio riječima: „Molimo ove svete mučenike, zaštitnike ove prelijepe Gacke doline, da kod Boga zagovaraju vas i sav ovaj puk, napose ljude koji trpe i pate, da u svojoj patnji dožive ono iskustvo Boga koje su doživjeli oni u svom mučeništvu. Amen.“
Kao priprema na ovaj blagdan upriličena je trodnevnica koju je prvi dan, u nedjelju, 17. siječnja predvodio župnik mons. Tomislav Šporčić, drugi dan Antun Luketić, sužupnik na Udbini i treći dan Josip Šimatović, domaći sin te župnik i dekan udbinski.
Prije sv. mise ispred spomen-križa poginulim braniteljima u Gačanskom parku hrvatske memorije dogradonačelnik Nenad Janković, predsjednik gradskog vijeća dr. Branislav Šutić, ravnateljica Osnovne škole prof. Jasminka Devčić, umirovljeni vojni časnik Damir Pajtl te drugi suradnici u gradskoj upravi i vjernici odali su počast poginulim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata. Položili su vijence i zapalili svijeće, a molitvu za sve pokojne predvodio je župnik i dekan mons. Tomislav Šporčić.
S biskupom Križićem koncelebrirali su domaći župnik mons. Tomislav Šporčić, pastoralni suradnik don Jure Ladišić, župnik Vratnika i Kompolja don Anđelko Kaćunko, župnik u Švici Mile Rajković, župnik u Sincu Andrija Kekić, župnik u Brinju Josip Tomljanović, Župnik na Udbini Josip Šimatović, sužupnik na Udbini Antun Luketić, župnik u Donjem Lapcu Dino Rupčić.
Pjevao je župni zbor pod vodstvom prof. Branke Bernardi.
Sudjelovanje vjernika bilo je dakako, ograničeno epidemološkim mjerama.
s. Robertina Medven
